TRBUHOM ZA KRUHOM Život Vlaja u Njemačkoj

Ante DoganSvakodnevno čitam o iseljavanju mladih iz Hrvatske, a to me jako pogađa. Stvara se novi naraštaj gastarbajtera, među kojega spadam i sam.

Piše: Ante Dogan
Izvor: Dalmacija Danas

U Njemačku, točnije u München,  sa suprugom samo stigao sredinom studenog prošle godine. Bio je to put na „slijepo“, bez sigurnog posla i smještaja, ali sam morao negdje riskirati. Kažu; tko ne riskira, taj ne profitira.

Prespavali smo prvu noć u hostelu, odmorni i puni snage krenuli u pohod glavnom gradu njemačke savezne pokrajine Bavarske, a to je München. Kupili smo njemački broj za mobitel i krenuli zvati za smještaj. Bio je to prvi i ne tako lagan zadatak za MuenchenMünchen, no već nakon drugog poziva dobili smo potvrdan odgovor – “imamo smještaj za vas” – kazali su nam Nijemci. Došli smo na adresu, cijena je bila prihvatljiva, smještaj super za normalan život. Nakon što smo se smjestili, vrijeme je bilo za pregledavanje oglasa i traženje posla. Nakon bezuspješnih par pokušaja, odlazimo do obližnjeg centra da uzmemo namirnice za ručak, a prilikom ulaska u gradski autobus kupujemo kartu i supruga me pita – Imaš li možda 50 centi sitnog? Na što vozač odgovara “možemo i na hrvatski”. Upoznali smo se s vozačem kojemu smo ispričali naš dolazak u München. Uputio nas je u obližnji McDonalds, govoreći da nam je za početak to super posao. – Ja ću vas odvesti do tamo, pitajte, sigurno traže radnike – rekao je, a  tako je i bilo. Pitali smo traže li radnika, rekli su da traže i da dođemo dva dana kasnije na probni rad, što je meni bilo jako čudno. Jer samo tako dobiti posao … kod nas to sve ide preko veze; bliže i dalje rodbine, strica i ujaka na velikim pozicijama. Probni rad smo uspješno prošli, potpisali ugovor i otvorili novu stranicu knjige u životu.

Danas već radimo na bolje plaćenom radnom mjestu i već smo se naviknuli na život u Njemačkoj.

Kad sam prvi put otišao do centra grada na poznati Marienplatz (Marijin trg) mislio sam da se nikada neću moći snaći. Sve je to bilo previše za mene koji dolazim iz Imotskog; sto nacija, druga kultura, običaj, užurbani način života, ali nakon nekoliko mjeseci mogu reći da sam se naviknuo.

Što je jako zanimljivo, posla ovdje ima na svakom koraku. Svaki dućan, svaka pekara, skladišta, benzinske postaje, bolnice… svi traže radnike. Sve funkcionira!

Sad, nakon skoro četiri mjeseca, nedostaje mi ponekad obitelj, prijatelji i Imotski. Ipak, onda se sjetim da bi me povratak u Hrvatsku vratio u nesigurnu budućnost. Politika je u Lijepoj Našoj učinila “svoje”, i ne mogu ništa druga konstantirati nego da je žalosno da toliko mladih i školovanih ljudi odlazi iz države. Možda poneki političar pročita moju kolumnu i razmisli je li i on kriv da sam ja morao napustiti zemlju koju toliko volim…