Turistički atraktivan ImotskiTURISTIČKI IMOTSKI Kako komercijalizirati i naplatiti neokrnjenu ljepotu

Ima Imota sedmera vrata. Vrata od Neretve. Vrata od Cetine. Vrata od Bosne. Vrata od mora. Vrata od neba. Vrata od zemlje. I vrata od matere. Na sedmera vrata dođe i prođe sve imotsko: Sunce i Mjesec, jata ptica selica i zvijezda, vjetri i oblaci, vuci i poskoci, munje i vile, zemaljske i podzemaljske vode. Dođu i prođu ljudi... (Petar Gudelj)

"Poput Venecije oslonjene na drvene, Imota počiva na kamenim stupovima" reče jednom davno ponajbolji poznavatelj dinarskog područja, akademik Josip Roglić iz Župe Biokovske. 

Doista, malo koja se hrvatska regija može pohvaliti biserima prirode kakve ima Imotska krajina koja obiluje jezerima i vrtačama neviđene ljepote. Uz dragulje – Crveno i Modro jezero – te brojna druga, još ljepša ali skrivenija i nepristupačnija jezera, u ovom vas kraju očekuju bogomdano polje i njegova žila kucavica – rijeka Vrljika te eko-oaze mira, predivnog okoliša i gastronomskog užitka. Doda li se navedenom i neposredna blizina autoceste, mora i atraktivne Makarske rivijere, koja će se probijanjem tunela kroz Biokovo još više "primaknuti", netko neupućen mogao bi pomisliti kako je Imotski turistička top-destinacija i meka domaćih i stranih potrošača s dubljim džepom. Nažalost, stvarnost je posve drugačija te je o turističkom Imotskom još uvijek iluzorno govoriti.

{sidebar id=4}Teret krivnje za loše stanje na lokalnoj vlasti
Teret krivnje za takvo stanje stvari svakako bi trebali preuzeti lokalni vladari kroz posljednjih nekoliko desetljeća, no za generacije živućih i nadolazećih važnije je pitanje tko bi trebao preuzeti odgovornost u slučaju da se povijest ponovi. Odgovor nas, dakako, ponovno upućuje na lokalnu upravu i samoupravu, za koju nam se ipak čini kako se polako budi iz apatije. Grad Imotski i Turistička zajednica grada "šminkaju" najatraktivnije lokacije, ostvaruju bolje kontakte s turističkim agencijama, više rade na promidžbi putem medija, a rezultat toga je sve veći broj noćenja u još uvijek skromnim smještajnim kapacitetima. Turistička zajednica grada Imotskog ovih je dana konačno dobila i suglasnost od strane Javne ustanove za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Splitsko-dalmatinske županije za naplaćivanje ulaznica prilikom organiziranih posjeta Crvenom i Modrom jezeru. Tako će ubuduće svi oni koji žele vidjeti ove krške bisere za taj gušt morati platiti kartu u iznosu od 20 kuna. Ovaj naoko beznačajan podatak, mogao bi zapravo predstavljati prekretnicu u pravcu kapitalizacije i komercijalizacije neokrnjene ljepote.

Budućnost u seoskom turizmu
Za razliku od lokalnih tijela vlast, neki su pojedinci odavna prepoznali "snagu" i potencijalnu materijalnu vrijednost krškog naslijeđa. Kamena gradnja napuštenoga sela počela je sve glasnije pričati otkako oko nje utihnuše vikanje djece, udarci čekića i zvon odbačene špice iz umorne ruke majstora. Života zapravo nije nestalo, samo se preselio preko brda, bliže polju. No, na napuštena stara sela danas se gleda drugačijim očima negoli je to bilo prije desetak ili dvadeset godina te je možda, uz tradicionalno bavljenje vinogradarstvom i vinarstvom, upravo u seoskom turizmu najveća šansa za svekoliki gospodarski i životni pomak stanovnika Imotske krajine. Stoga ni ne čudi što brojna napuštena ognjišta u brdskim predjelima, čiji su graditelji u potrazi za slađom korom kruha bježali bliže polju, postaju velika gradilišta. Predivna, stručno adaptirana kamena zdanja, već pronalazimo na više lokacija te nije rijetkost oko njih čuti i pokoji strani jezik. Eko-sela Grabovci, Karoglani ili pak Medvidovići, čini se, počeli su pisati nove stranice jedne stare priče.

Filozofija obnavljanja kamenih kuća
Nesumnjivo je vrijednost otisaka u kamenu i drvu jedinstvena jer nosi znanje, tehniku, alat i upornost koje danas nitko nije spreman platiti ni replicirati. Jedino što ostaje jest poslušati priču seoske kulture koja postaje vrijednom Novom čovjeku te je prepoznaje samo zato što je preporođen suvremenošću. Čovjek prošlosti, onaj koji iščašeno poteže naprijed u vlastitoj neimaštini-neznanju, vidi kulturne artefakte kao materijalne vrijednosti. Kroz sklad kamene kuće, neobično lijepo okrenute prema suncu, vidi električni bojler, televizor i keramičke pločice, krov mu curi pa razmišlja o betonskom, drhti od hladnoće pa želi aluminijske otvore. Na kraju potroši zarađeni novac na nepotrebnu modu, jer čemu vikendica u kojoj su problemi kao i u kući, u kojoj se morati informirati o prolaznom, mijenjati grijač ili osigurač i udisati lak. Novi čovjek ne razmišlja o kompromisima, čini ih točno koliko i arhitekt-graditelj i zaslužno ga nasljeđuje. Ne boji se raditi, utrošiti vrijeme, žrtvuje godinu više i očekuje trošiti određeno vrijeme do svoje smrti na održavanje objekta, nije lijen i nestrpljiv da bi strahovao kako će naći hrast ili jasen za gredu ili novu ploču za krov jer je siguran da su tu jasen i hrast nekada bili. Ne boji se zmije niti puta koji iznenada nestane u grabovini i stijenama. Čovjek prošlosti oponaša stvarnost i nadgradnja mu počiva na ruševini koju će možda netko nekad teško obnoviti.

Slogan pravoga obnavljača je: ne mijenjam ništa što ne moram promijeniti, zamjenjujem uvijek istim, ništa ne dodajem što ne pripada ovom vremenu i prostoru.

Imotske Novine

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here