U čemu je razlika između zaposlenih i nezaposlenih neradnika?

park_shop_070411Lovrećani koji su na takozvanoj crnoj listi HZZO-a trebali bi biti prototip nezaposlenog stanovnika Imotske krajine, ali oni to nisu. Oni su statistička iznimka koja se pokazala potpuno nezainteresirana raditi efektivno na javni radovima za općinu, svega tri do četiri sata dnevno za plaću od 3300,00 kuna. Pa tko još može ponuditi ovako dobru plaću za ovako malo rada osim općine ili države?! To sebi jedan hrvatski privatni poduzetnik koji ne želi ubrzo proglasiti bankrot ne može priuštiti. Todorić bi s ovim poslovnim standardom, kojega u prilogu HTV-a promovira načelnik Općine Lovreć u ime svih načelnika, ostao bez svog poslovnog carstva prije nego bi i niklo ovoliko koliko je danas.

Država je prava mater, nekima i maćeha

Stanovnika u Imotskoj krajini bit će, na popisu koji je u tijeku, nešto manje od 25 tisuća, od čega je svega četiri tisuće nezaposlenih ili oko 16, 5 %, što je nešto manje od državnog prosjeka. Ova tri do četiri sata rada za tri žute stotke više od tri tisuće, s uključenim radnim stažom, pokazuje kakav je odnos države prema svojim zaposlenicima. Njima, valjda ne svima, država je prava mater, a ne maćeha kako je neki nekad nazivaju. Može biti čak da su spomenuti javni radovi samo kazališna predstava u kojoj odabrani nezaposleni za slučajne prolaznike nešto rade, glume naprimjer da metu, kako bi im općina dala novac da se ne pobune jer većina ne dobiva ama baš nikakvu naknadu, kao u drugim uređenim i socijalno osjetljivim državama.

Preko veze do posla

Ali, da nezaposleni ne bi ipak ispali društveno opravdana skupina, treba pronaći neki neuobičajen primjer, kao što je Lovreć da ih se može prozvati zajedničkim imenom: neradnici i lijenčine. Ne govorim o poruci nedavnog televizijskog priloga, nego o mogućim dojmovima koje bi gledatelji pred HTV-ovim ekranima mogli steći. U mnogim općinama ima jedan mali postotak nezaposlenih koji jednostavno ne želi ništa u životu raditi, ali svi takvi nisu. Drugi dio ovih koji se ne prijavljuju na općinske natječaje su nezaposleni  ljudi koji su samo fiktivno nezaposleni, tj. u ovo vrijeme se počinju baviti poljoprivredom, a struka im je zidarija, stolarija ili automehanika na crno. Na crno jer nemaju mogućnosti, novca ili kredita, pokrenuti obrt legalno i plaćati sve dadžbine državi, jer i na crno jedva spoje kraj s krajem. Postoji i dio nezaposlenih kojima treba novac, htjeli bi raditi na općinskim javnim radovima, ali poučeni dosadašnjim iskustvom u dobivanju ovakvih poslova, jednostavno se ne prijavljuju jer nisu u sprezi s načelnicima i njihovom svitom, a navikli su da kao takvi u Hrvatskoj ne prolaze na lokalnoj audiciji za posao.

Jedan dio ljudi koji imaju razvijene radne navike jednostavno se srami biti „općinski slučaj“, radije će s manje kuna raditi na svom imanju, nego po centru sela uz podsmijeh kronera koji troše jutra po terasama gostiona u centru glumiti da rade nešto ozbiljno.

(Ne)komunikacija

Postoje i neobaviješteni, a razlog je što ne slušaju dobro svaki dan naprimjer Radio Imotski. Općine s raštrkanim selima trebale bi moći doprijeti obavijestima do svakoga, pa nije osnovano toliko općina da bi njihovi načelnici sjedili daleko na nekom lokalnom Pantovčaku i javljali se putem medija, nego da budu u komunikaciji s ljudima, da ih obavijeste o svemu na vrijeme i pomognu u zavrzlamama s državnom birokracijom. Kad se raspisuju neki natječaji, u svako selo treba, kao osmrtnicu nezaposlenosti, nalijepiti obavijest o natječaju da ljudi za nj znaju. Javni radovi ipak nisu osmrtnica nezaposlenosti nego eto kakav-takav pokazatelj socijalne države i dobar glasački bod općinskim strukturama.

Netransparentnost i nepotizam – nasljeđe komunizma

Činjenica je da nekim čelnicima nije primarni cilj transparentno izabrati ljude za javne radove, stipendije ili nešto drugo, pa su ovi oglasi nalik onom za povoljnu kupnju nekretnine u gradu Imotskome koji izađe samo u Dubrovačkom vjesniku, forme radi, kako bi ga kupila već dogovorena stranka od koje političar ima proviziju. Nije svugdje tako, neki načelnici su za javne radove pomno i promišljeno birali iz reda nezaposlenih: pet poslušnika tojest pet glasova na sljedećim izborima, jedan iz suprotnog tabora i jedan socijalno ugrožen, kako bi se stekao dobar dojam. Ima u lokalnim okvirima transparentnosti, ali kladim se kako bi svaka naša općina nepovratno pala na ispitu, barem jednim propustom kojega ni sami ne uočavaju zbog nasljeđa komunističkih navika.

Nije našim nezaposlenima toliko potrebno dati novac, nego općina i država trebaju socijalno ugroženima početi manje uzimati. Među tom populacijom ima neobrazovanih i starijih ljudi kojima treba omogućiti nižu cijenu odvoza smeća, jer oni i nemaju novca da prave veliko smeće, nižu tv-pretplatu, koja je s 80 kuna mjesečno drakonski visoka i socijalno neosjetljiva. Postoje kriteriji prema kojima svaka općina, ukoliko njezini dužnosnici ne rade u spomenutom kazalištu zvanom „Javni radovi“, prepozna socijalno ugrožene obitelji i pomogne im sniziti sva ova davanja. Ne bih htio biti patetičan kao voditelji emisije Misija: zajedno jer znam da nezaposlenima u Imotskoj krajini uopće nije loše, posebno ako nešto rade ili ako vole ljenčariti. Kad se sjetim nekih službenika u državnoj službi, nekoj administraciji ili slično, koji spadaju u zaposlene, kako prekidaju privatni maratonski telefonski razgovor, pa me onda mrzovoljno dočekaju kad trebam uslugu koju su dužni obaviti, a nakon toga sretnem nezaposlenog susjeda koji čitavo jutro marljivo nekom popravlja auto, sav mrčav nakon toga ide u polje uzorati njivu, popodne mora nasjeći drva, steknem dojam kako nezaposleni puno više rade od zaposlenih.

Kad s druge stane pomislim na sve mlade ljude koji crnče od jutra do noći za mizernih 3.800 ili manje kuna kod privatnika efektivnih osam, ne tri-četiri sata, kako bi prehranili obitelj, znam da nije tako. Državi koja nezaposlenima ne daje mjesečnu pomoć, a to je Hrvatska, više štete čine zaposleni neradnici nego nezaposleni radnici.

“Mozgovi” moraju van iz Imotske krajine

Zapravo je puno veći problem od nezaposlenosti u Imotskoj krajini stalni odljev mozga, ili mozgova. Ljudi sa završenim fakultetom se jednostavno ne vraćaju jer tek rijetki ovdje mogu raditi u struci. Lijepo je živjeti na selu, ali steći zvanje magistra, upisati se na imotsku listu nezaposlenih i baviti se malo poljoprivredom, malo stočarstvom, malo raditi u fušu i nije baš ostvarenje studentskih ambicija. Unatoč nepostojanju perspektive i radnih mjesta, ljudi u našoj krajini žive dobro, na selu nema gladi, jedino je problem što sve funkcionira u sivoj zoni ekonomije, radu na crno i prekograničnim aktivnostima i što se obrazovani dio populacije drastično smanjuje jer naša se krajina sve više svojim gospodarstvom pretvara u selo. Još da nam pogase javnu rasvjetu i smanje svjetlosno zagađenje, svaku noć bi mogli kroz male teleskope gledati čisto zvjezdano nebo i uživati u pjevu noćnih kukaca i ptica.

Stipe Majić

Lovrećani koji su na takozvanoj crnoj listi HZZO-a trebali bi biti prototip nezaposlenog stanovnika Imotske krajine, ali oni to nisu. Oni su statistička iznimka koja se pokazala potpuno nezainteresirana raditi efektivno na javni radovima za općinu, svega tri do četiri sata dnevno za plaću od 3300,00 kuna. Pa tko još može ponuditi ovako dobru plaću za ovako malo rada osim općine ili države?! To sebi jedan hrvatski privatni poduzetnik koji ne želi ubrzo proglasiti bankrot ne može priuštiti. Todorić bi s ovim poslovnim standardom, kojega u prilogu HTV-a promovira načelnik Općine Lovreć u ime svih načelnika, ostao bez svog poslovnog carstva prije nego bi i niklo ovoliko koliko je danas.

Stanovnika u Imotskoj krajini bit će, na popisu koji je u tijeku, nešto manje od 25 tisuća, od čega je svega četiri tisuće nezaposlenih ili oko 16, 5 %, što je nešto manje od državnog prosjeka. Ova tri do četiri sata rada za tri žute stotke više od tri tisuće, s uključenim radnim stažom, pokazuje kakav je odnos države prema svojim zaposlenicima. Njima, valjda ne svima, država je prava mater, a ne maćeha kako je neki nekad nazivaju. Može biti čak da su spomenuti javni radovi samo kazališna predstava u kojoj odabrani nezaposleni za slučajne prolaznike nešto rade, glume naprimjer da metu, kako bi im općina dala novac da se ne pobune jer većina ne dobiva ama baš nikakvu naknadu, kao u drugim uređenim i socijalno osjetljivim državama. Ali, da nezaposleni ne bi ipak ispali društveno opravdana skupina, treba pronaći neki neuobičajen primjer, kao što je Lovreć da ih se može prozvati zajedničkim imenom: neradnici i lijenčine. Ne govorim o poruci nedavnog televizijskog priloga, nego o mogućim dojmovima koje bi gledatelji pred HTV-ovim ekranima mogli steći. U mnogim općinama ima jedan mali postotak nezaposlenih koji jednostavno ne želi ništa u životu raditi, ali svi takvi nisu. Drugi dio ovih koji se ne prijavljuju na općinske natječaje su nezaposleni  ljudi koji su samo fiktivno nezaposleni, tj. u ovo vrijeme se počinju baviti poljoprivredom, a struka im je zidarija, stolarija ili automehanika na crno. Na crno jer nemaju mogućnosti, novca ili kredita, pokrenuti obrt legalno i plaćati sve dadžbine državi, jer i na crno jedva spoje kraj s krajem. Postoji i dio nezaposlenih kojima treba novac, htjeli bi raditi na općinskim javnim radovima, ali poučeni dosadašnjim iskustvom u dobivanju ovakvih poslova, jednostavno se ne prijavljuju jer nisu u sprezi s načelnicima i njihovom svitom, a navikli su da kao takvi u Hrvatskoj ne prolaze na lokalnoj audiciji za posao. Jedan dio ljudi koji imaju razvijene radne navike jednostavno se srami biti „općinski slučaj“, radije će s manje kuna raditi na svom imanju, nego po centru sela uz podsmijeh kronera  koji troše jutra po terasama gostiona u centru glumiti da rade nešto ozbiljno. Postoje i neobaviješteni, a razlog je što ne slušaju dobro svaki dan naprimjer Radio Imotski. Općine s raštrkanim selima trebale bi moći doprijeti obavijestima do svakoga, pa nije osnovano toliko općina da bi njihovi načelnici sjedili daleko na nekom lokalnom Pantovčaku i javljali se putem medija, nego da budu u komunikaciji s ljudima, da ih obavijeste o svemu na vrijeme i pomognu u zavrzlamama s državnom birokracijom. Kad se raspisuju neki natječaji, u svako selo treba, kao osmrtnicu nezaposlenosti, nalijepiti obavijest o natječaju da ljudi za nj znaju. Javni radovi ipak nisu osmrtnica nezaposlenosti nego eto kakav-takav pokazatelj socijalne države i dobar glasački bod općinskim strukturama.

Činjenica je da nekim čelnicima nije primarni cilj transparentno izabrati ljude za javne radove, stipendije ili nešto drugo, pa su ovi oglasi nalik onom za povoljnu kupnju nekretnine u gradu Imotskome koji izađe samo u Dubrovačkom vjesniku, forme radi, kako bi ga kupila već dogovorena stranka od koje političar ima proviziju. Nije svugdje tako, neki načelnici su za javne radove pomno i promišljeno birali iz reda nezaposlenih: pet poslušnika tojest pet glasova na sljedećim izborima, jedan iz suprotnog tabora i jedan socijalno ugrožen, kako bi se stekao dobar dojam. Ima u lokalnim okvirima transparentnosti, ali kladim se kako bi svaka naša općina nepovratno pala na ispitu, barem jednim propustom kojega ni sami ne uočavaju zbog nasljeđa komunističkih navika.

Nije našim nezaposlenima toliko potrebno dati novac, nego općina i država trebaju socijalno ugroženima početi manje uzimati. Među tom populacijom ima neobrazovanih i starijih ljudi kojima treba omogućiti nižu cijenu odvoza smeća, jer oni i nemaju novca da prave veliko smeće, nižu tv-pretplatu, koja je s 80 kuna mjesečno drakonski visoka i socijalno neosjetljiva. Postoje kriteriji prema kojima svaka općina, ukoliko njezini dužnosnici ne rade u spomenutom kazalištu zvanom „Javni radovi“, prepozna socijalno ugrožene obitelji i pomogne im sniziti sva ova davanja. Ne bih htio biti patetičan kao voditelji emisije Misija: zajedno jer znam da nezaposlenima u Imotskoj krajini uopće nije loše, posebno ako nešto rade ili ako vole ljenčariti. Kad se sjetim nekih službenika u državnoj službi, nekoj administraciji ili slično, koji spadaju u zaposlene, kako prekidaju privatni maratonski telefonski razgovor, pa me onda mrzovoljno dočekaju kad trebam uslugu koju su dužni obaviti, a nakon toga sretnem nezaposlenog susjeda koji čitavo jutro marljivo nekom popravlja auto, sav mrčav nakon toga ide u polje uzorati njivu, popodne mora nasjeći drva, steknem dojam kako nezaposleni puno više rade od zaposlenih. Kad s druge stane pomislim na sve mlade ljude koji crnče od jutra do noći za mizernih 3.800 ili manje kuna kod privatnika efektivnih osam, ne tri-četiri sata, kako bi prehranili obitelj, znam da nije tako. Državi koja nezaposlenima ne daje mjesečnu pomoć, a to je Hrvatska, više štete čine zaposleni neradnici nego nezaposleni radnici.

Zapravo je puno veći problem od nezaposlenosti u Imotskoj krajini stalni odljev mozga, ili mozgova. Ljudi sa završenim fakultetom se jednostavno ne vraćaju jer tek rijetki ovdje mogu raditi u struci. Lijepo je živjeti na selu, ali steći zvanje magistra, upisati se na imotsku listu nezaposlenih i baviti se malo poljoprivredom, malo stočarstvom, malo raditi u fušu i nije baš ostvarenje studentskih ambicija. Unatoč nepostojanju perspektive i radnih mjesta, ljudi u našoj krajini žive dobro, na selu nema gladi, jedino je problem što sve funkcionira u sivoj zoni ekonomije, radu na crno i prekograničnim aktivnostima i što se obrazovani dio populacije drastično smanjuje jer naša se krajina sve više svojim gospodarstvom pretvara u selo. Još da nam pogase javnu rasvjetu i smanje svjetlosno zagađenje, svaku noć bi mogli kroz male teleskope gledati čisto zvjezdano nebo i uživati u pjevu noćnih kukaca i ptica.

Stipe Majić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here