I konje ubijaju, zar ne - filmRadnja filma „I konje ubijaju, zar ne” iz davne 1969-te, se odvija na maratonskom natjecanju u plesu, za vrijeme Velike krize 30-ih godina prošlog stoljeća. Film istražuje granice odanosti i izdržljivosti. Osiromašeni natjecatelji se bore, više sami sa sobom nego sa drugim parovima, da izdrže što duže na nogama, u nadi da će osvojiti novčanu nagradu koja će im bar na neko vrijeme osigurati egzistenciju.

Tema ulaganja ovako nadljudskih psihofizičkih napora čovjeka, koji se odrekao vlastitih vrijednosti i stremljenja da bi se dokopao trenutka slave i nekoliko novčića, je izvrsno obrađena.

A baš kao i u svakodnevnoj stvarnosti, sve se odigrava pod nevinom krinkom, u ovom slučaju, plesnog natjecanja.

U toku iscrpljujućeg plesa jedan od sudionika doživi srčani udar, ali usprkos žestokoj boli u prsima, koja ga je upozoravala da bi trebao usporiti, čak stati, juri u ludom ritmu, bori se, noge mu otkazuju i već bi pao da ga partnerica ne pridržava u uspravnom položaju. Čvrsto ga stišće uz sebe vičući…..nećeš mi se sada valjda srušiti…, pokušavajući ujedno održati ritam. Vuče ga, gotovo nosi, dok on mlitavo visi preko njene ruke, a glava mu se klati tamo-amo.

Na licima plesača nema zanosa, čak svakim časom je sve više užasnutih, sve više onih koji su osvijestili svoje limite i činjenicu da su gubitnici, da će morati odustati.

Djevojka gubi snagu vukući partnerovo mrtvo tijelo, sada već po podu. Ostali plesači se ni ne osvrću, dapače, kratak bljesak zadovoljstva u očima jer šanse za pobjedu su im veće. Vrtoglavo jure dalje sa jednom jedinom mišlju, ne izgubiti ritam, izdržati. Srce, duša, mozak, sve za onaj trenutak kada baš oni posljednji ostaju na podiju, dok se preko razglasa čuju imena pobjednika, njihova imena.

I tko uopće može misliti na njega koji umirući remeti postavljenu scenu….

Gledalište se izvrsno zabavlja, a naročito organizatori u liku dokonih, bogatih spodoba, koji se krevelje bez traga suosjećanja, promatrajući izmrcvarene, uboge ljude, u gladijatorskoj borbi.

S gnušanjem, i inače, govorimo o takvim ljudima, o onima koji propisuju pravila u kojima nema čovjeka.

A jeli krivnja njihova? Promislimo!

Oni žive u svom svijetu, koji po ničem ne nalikuje onom svijetu u kojem žive plesači. Možda su nekada u prošlosti i okusili takav život, ali pod novim uvjetima življenja, njegove mirise i okuse su već davno zaboravili. Njihova razmišljanja i doživljaj su čak suprotni krivnji, jer pretpostavljaju dok god su im plesači zahvalni što plešu po njihovom ritmu i vjerno poštuju propisana pravila, najvjerojatnije se i oni dobro zabavljaju.

Plesači uopće ne razmišljaju da im to nije prilika za ostvarenje onoga života o kojem kradimice sanjaju. Ne razmišljaju niti o tome da će novci, koje možda dobiju, kratko trajati i da im, ako ništa ne promjene, jedino ostaje ponovno pojavljivanje u areni i ples po tuđem, tko zna čijem, ali čovjeku ne primjerenom ritmu.

Ne žele znati ili možda znaju, a teško im je krenuti na onaj drugačiji put ostvarenja, uz vlastiti ritam i vlastitu odgovornost za učinjeno. Put je to koji traži jasnoću u željenom, pomirenje sa svojim ograničenjima i fantastičnim mogućnostima.

A jedino u tom slučaju podij za ples ostaje prazan, a jedino prazan podij je poruka organizatorima da se plesači nisu nimalo zabavljali.

Kad tad dođe vrijeme, obično nakon dugog lutanja i konfrontacije uglavnom sebe sa sobom, da se moramo očitovati o onome što uistinu želimo i koju cijenu smo spremni platiti. Konačno donesemo odluku o promjeni, postavimo sebi prioritete, a onda shvatimo da smo na samom početku posla, jer silna snaga i uvjerenje u ispravan put su potrebni za održati fokus na razini postavljenih načela.

Čovjek je vrlo snažno i u isto vrijeme vrlo nemoćno stvorenje. Od prigode do prigode je spreman pogaziti vlastite odluke, napustiti vlastita uvjerenja i dozvoliti svakome tko poželi da ga zavede i napravi od njega marionetu.

I koliko god sebe trenirali da se držimo pravih odluka i izvornih vrijednosti, da branimo vlastiti identitet i značaj, zateknemo se vrlo ushićeni i spremni smo sve to napustiti, kada nam se obrati netko tko je po tko zna čijim mjerilima visoko rangiran, netko tko se računa bar kao mali, najmanji bog.

Opčinjeni, hranimo njegov ego, uzdižemo ga u visine, cijeneći ga po onome što ima, gazi, nosi, nadzire, pa se tako dogodi da više pažnje posvetimo vlasniku velikog automobila, nego vlasniku velikog srca a anonimusu, a sami sebe potpuno zaboravimo.

I tako mase zalutaju. U želji življenja tuđeg života, po putu pogube sebe, svoje vrijednosti i talente i nađu se u ništavilu ljudske pohlepe, trača, podvala i drugog nereda. Ponekad im se javi neki bljesak iz podsvijesti, signalizira da nešto nije u redu i da bi se iz tog nereda trebalo iščupati, ali nemaju više ni snage ni volje. Duboko je utrt put licemjerstva.

Dragi ljudi, jasno i nepokolebljivo ostanimo vjerni sebi, dajući maksimalan doprinos zajedničkoj dobrobiti, kao i bezuvjetnu ljubav i zahvalnost za mogućnosti koje nam se svakodnevno nude. Imajmo vjeru u sebe umjesto da radimo protiv sebe. Ne moramo kontrolirati baš svaki detalj u svom životu, ali naše usmjerenje neka bude svjestan rad na cjelokupnoj dobrobiti. Izgleda i jest jednostavno, sve i svatko će nam biti na pomoći, ako je ostvarenje naših želja i ciljeva ujedno i doprinos ukupnoj moralnoj i duhovnoj evoluciji.

Piše: Ana Karlović

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here