Što je sve Ivan Babić žrtvovao spašavanju identiteta rodnog kraja teško je i zamisliti. Svi mi koji se profesionalno ili amaterski bavimo pisanom riječju, možemo tek naslutiti vremenski i svaki drugi angažman oko prikupljanja građe i njezina sistematiziranja.
IN: Kako nastaje rječnik? Je li Vaš autorski angažman oko sjajne monografije Moji Studenci bio upaljač?
BABIĆ: Uistinu, monografija Moji Studenci, objavljena 2003. godine, zorno je pokazala kako Studenčanima, tako i drugima, što su Studenci bili, što su sada, ali i što bi mogli biti. Znam da su žitelji mnogih mjesta ljubomorni na tu monografiju, kako zbog njenih kvalitetnih tekstova, tako i zbog njene bogate opreme i lijepoga dizajna. Ali, ako bi trebali zbog nečega biti ljubomorni onda je to silni entuzijazam na kojemu je ta monografija nastajala. Ta oslobođena zavičajna energija nije se, kao što to obično biva, zaustavila i rastočila u prvoj gostionici ili bućalištu, nego je samosvjesna i snažna, artikulirala dostojnu gestu zahvalnosti rodnoj grudi.
A rječnik? Nakupljeno jezično blago, kojega sam priredio za monografiju, na valu te energije počelo se ubrzano umnažati i bujati, i odjednom sam se zatekao bremenit, prepun pjesmica, gangi, molitvica, mudrih izreka i poslovica. A do poroda je još dugo trebalo nositi to stvorenje, kojemu konačni oblik i veličinu nisam mogao ni zamisliti.
IN: Kome je rječnik namijenjen, je li to samo jezična arheološka riznica za znanstvenike? Koliko uopće ima izvornih govornika i je li se studenački govor potpuno izgubio u nesklonim prošlim vremenima? Možemo li Vaš rječnik smatrati poticajem za re-etabliranje staroga govora (globalizaciji unatoč!)?
BABIĆ: Čini se da je Imoćanima, pa tako i Studenčanima, sada već dugo stoljeće pečalbi, razdvojenosti, života u tuđini, itekako razvilo osjetila za preživljavanje, za snalaženje u životnim teškoćama, ali i da su se uglavnom nekako navikli na odumiranje i izumiranje dijelova tkiva vlastitoga identiteta. Navikli su se na sve brže izumiranje mnogih lijepih običaja, promjenu i nestajanje leksika i gotovo svekolikog tradicijskog svagdana. Tome je itekako pripomoglo naglo osipanje broja stanovnika u zadnjih pedesetak godina (nekad više od dvije tisuće Studenčana spalo je na samo pet-šest stotina), te snažan upliv sredstava javnog priopćavanja. Nije zanemariv ni dugogodišnji nedovoljno poticajan odnos našega školstva prema vrijednostima zavičajnog, posebice govora. Rad na rječniku pomogao mi je bolje sagledati strukturu, karakteristike i vrijednosti toga zavičajnog tkiva, pa me je još više žalostilo to što se događa, ali sam se još snažnije učvršćivao u uvjerenju da će posao koji radim biti koristan ne samo znanstvenicima i njihovim arheološkim riznicama, i da će moj „uzaludni” trud nadahnuti prvenstveno mlađe naraštaje Studenčana i Imoćana (a ne samo one sve rjeđe izvorne govornike) da čuvaju svoj govor, svoj bitak i da ga svakodnevno žive i obogaćuju.
IN: Koliko ste godina prikupljali građu, jeste li je obrađivali usporedo s prikupljanjem?
BABIĆ: Pišući rječnik neko sam vrijeme lutao i mučio se. Mučio sam se ali istovremeno i uživao u prikupljanju građe, u zavirivanju u narodni duh i dušu, u otkrivanju svjetova ispod pepela zaborava. Nisam bio svjestan da je to najljepši i zapravo najlakši dio posla. Nakon nekoliko godina došlo je do zagušenja količinom građe, a koncepcije su se miješale. Već je bilo pomalo kasno kada sam shvatio da pisanje rječnika ima neke svoje zakonitosti, koje, ukoliko ih poznajete, bitno olakšavaju posao. Naime, već od početka treba imati osmišljenu koncepciju, što znači imati spremne ladice, u koje će se trpati svakodnevno sakupljana građa. Premda sam odmah obrađivao prikupljenu građu, nisam to radio dosljedno leksikografski, pa su vrijedni savjeti profesorice Mire Menac-Mihalić, donijeli novu dimenziju tom, po njenom mišljenju bogatom i već prije njena upliva prilično pouzdanom rječniku. Nije se bilo lako prihvatiti kompletne akcentuacije i označavanja svih bitnih gramatičkih promjena i posebnosti. Svijest o raznolikim tuđim/tuđinskim političkim, kulturnim i jezičnim utjecajima natjerala me je i na etimološku obradu, pa sam u tome nastojao biti što pouzdaniji, ali ipak ne zadirući u nesigurne, dublje etimološke vode.
IN: Koji su Vam bili izvori? U predgovoru rječnika ali i kasnijim razgovorima zahvaljujete najvažnijim skupljačima, međutim, 12 tisuća riječi nije lako prikupiti. Postoje li neki sustavni zahvati koje biste nam mogli otkriti?
BABIĆ: Kada sam započeo posao nije mi trebalo dugo da odredim kakvu vrstu građe treba prikupljati. Jedino je prihvatljivo bilo – ono što nas Studenčane čini govorno posebnima, tj. ono što je drugačije od trenutnog standardnog izričaja. Osluškivao sam sebe (svoje pamćenje) i druge i zapisivao. Sada mogu priznati da sam više godina sa Studenčanima razgovarao tako da sam ih potajice nagovarao na razgovore o određenim temama, krišom skupljajući taj dragocjeni skorup. Najčešće su to bili dugotrajni razgovori s mojim roditeljima (Nediljkom i Matijom), iz kojih sam itekako imao što izvući. I neki drugi dobri i vrijedni Studenčani nesebično su priskakali u pomoć. Da bi taj rječnik uistinu bio studenački nipošto nisam mogao zanemariti specifičnu i bogatu onomastičku građu (nadimke, imena, prezimena, toponimiju), niti sam mogao ne pročešljati govorno blago – mnoštvo ganga, izreka/poslovica, pjesmica, molitvica i sl. Ali, mnogo živog i sočnog studenačkog govora skrilo se (ili otkrilo) i u pisanim izvorima, koja su, iako nešto siromašnija, vrlo značajna. Spomenimo neke starije – studenačke narodne pjesme sakupljene u zborniku don Mihovila Pavlinovića iz 1876. ili u zborniku Mate Ostojića iz 1880., i one mlađe i suvremenije – duhovite i domišljate “Zapise Ruže Marasove”, i genijalan prijevod Bellijevih soneta, glasovitoga prevoditelja Mate Marasa (sina spomenute Ruže).
IN: „Joko Bilić i svi njegovi” – ostavština? Komentirajte nam malo ovoga studenačkog vizionara koji se isticao rijetkim vrlinama što svijetle generacijama do dandanas.
BABIĆ: Na ovo pitanje najbolje bi mogao odgovoriti moj dragi Studenčanin Zvonko Bilić, sada nastavnik u mirovini, pravi kroničar našega mista, vrlo živ i znatiželjan duh, koji nikada ne miruje, i koji me zapravo time podsjeća na svoje pretke Joku Bilića (glavara i rondara studenačkog, vrlo odlučna, mudra i uspješna čovjeka), a posebno na njegova sina Josipa Bilića, koji je za ovu našu temu ipak zanimljiviji i na kojega bih se ovdje radije osvrnuo. Kada spomenusmo pisane izvore koji su važni za moj Studenački rječnik, vrlo visoko mjesto zauzimaju vrlo lijepe i starijim leksikom nabijene priče upravo Josipa Bilića iz druge polovice 19. stoljeća, sakupljene u zborniku pod nazivom Iztrgnuta lišća, s mnoštvom narodnih priča, pjesama, poslovica, bogatih opisa narodnih običaja, seoskih poslova i zanata, zanimljivih imena, nadimaka, lokaliteta, alata itd.
Taj znatiželjan i inteligentan mladić nakon završene gimnazije u Splitu i Učiteljske škole u Arbanasima kraj Zadra kratko
vrijeme bio je učiteljem u pučkoj školi u Studencima, da bi se kasnije bavio gospodarstvom, trgovinom, politikom, a u slobodno vrijeme književnošću, pa čak i arheologijom. I kad fra Silvestar Kutleša kaže za Studenčane da su „narod bistar, doskočit i ponosit”, sigurno misli i na ove gore navedene.
IN: Uloga Mate Marasa, dobrog duha stare Imote, u nastajanju Studenačkog rječnika?
BABIĆ: Sve ovo što rekoh za Zvonka, odnosno Joku i Josipa Bilića, još više vrijedi i za našega dragoga Matu Marasa – Mukicu (kako ga mi Studenčani zovemo). Ovo sigurno nije mjesto da nabrajam što je sve Mate učinio za našu kulturu, za Studence, Imotsku krajinu, Hrvatsku, pa i šire. Ali, moram reći da sam ponosan na taj fenomen, na taj dragulj (toga Shakespearea) među prevoditeljima, i na moje poznanstvo s njime. Njegova nadarenost i genijalnost je (kako rekoh) posebice došla do izražaja na pravom mjestu, u prijevodu soneta talijanskog renesansnog pjesnika G. G. Bellija na tako živ i sočan studenački govor. Nemoguće je bilo odoliti tim stihovima punim vrckasta kalambura, životne mudrosti, jezičnog bogatstva i ne uvrstiti ih u rječnik. Možda su najbolji primjeri uz natuknice u rječniku preuzeti upravo iz te njegove govorne skrinje. Isto tako, ne mogu ne spomenuti njegovu možda presudnu ulogu i kao izvršnog urednika monografije Moji Studenci, kada me je prilično smiono naveo kao autora već gotova (!?) rječnika. Nakon toga nije mi bilo uzmaka. Ali, zato je uvijek bio spreman uskočiti svojim vrijednim i poticajnim savjetima.
IN: U kojem se postotku studenački govor preklapa s govorima ostalih naselja u Imotskoj krajini i samom gradu Imotskom? Bi li se, teoretski gledano, neki novi rječnik mogao nastaviti na Vaš, i koliko bi samom tom činjenicom takav rad bio olakšan?
BABIĆ: Ako je vjerovati recenzentima mojega rječnika, uvaženim stručnjacima Miri Menac-Mihalić, Jeli Maresić, Josipu Užareviću, Radomiru Venturinu itd., onda se može reći da je Studenački rječnik obrazac kako treba raditi zavičajni rječnik.
Na tome tragu treba tražiti i odgovor na Vaše pitanje. Ako bi se slijedio obrazac Studenačkog rječnika rad na rječnicima govora pojedinih sela Imotske krajine s obzirom na brojna preklapanja sigurno bi bio bitno olakšan. Bitno je drugačija stvar ako ste mislili na jedan „imotski ili imotsko-bekijski” rječnik. Iako nitko do sada (pa na žalost ni akademik Mate Šimundić, pisac slavnog Govora Imotske krajine i Bekije) nije uspio ujediniti različite nijanse „imotskih” govornih idioma (i to se u praksi čini gotovo nemogućim izvesti u jednom rječniku) teoretski, kako rekoste, to bi se moglo napraviti. Ali, tu se više ne bi mogao slijediti obrazac mojega rječnika, osim u dosljednom ispunjavanju bitnih leksikografskih elemenata i zahtjeva. Taj posao se, siguran sam, ne bi mogao napraviti bez dobre potpore stručnih institucija i dobrog timskog rada.
IN: Vaš predgovor rječničkoj građi punovrijedan je tekst koji zaslužuje biti tretiran izdvojeno, kao riječ srca ili riječ poštovanja prema minulim generacijama koje su stvarale jezično blago studenačkog kraja. Biste li tome što dodali?
BABIĆ: U predgovoru je rečeno ono što je bitno, a nadodati mogu nešto samo u tom smislu da se nadam da ću i nadalje svojim primjerom moći ukazivati na potrebu očuvanja naše zajedničke baštine, i tako odavati dužno poštovanje tim minulim generacijama i njihovu trudu.
IN: Što novoga pripremate?
BABIĆ: Ne mogu se pohvaliti s previše slobodna vremena, ali zato ima dosta stvari koje me održavaju budnim do kasno u noć ili do rano ujutro. Spominjući maloprije vrijedne Studenčane nisam spomenuo još jedno snažno ime – fra Ante Cikojević. Svima je dostupna njegova izvrsna monografija pod naslovom Izabrani spisi, koju je priredio vrijedni Milan Glibota (Studenci, 2008.), pa ovdje neću općenito o njemu govoriti. Ali, upravo iščitavam njegov spjev Cetinska ruža, koji u stihu desetercu govori (u najkraćem) kako je Gospa ramska postala Gospa sinjska. O tome bih trebao nešto napisati za simpozij u Rami, koji će se održati početkom srpnja. Ujedno uređujem i priređujem za tisak jedan zbornik duhovne poezije s 32 suvremena hrvatska pjesnika. Autor toga zbornika je izvrstan pjesnik, filozof, esejist, kritičar, novinar, romanopisac Josip Sanko Rabar. Pišem i svoju treću knjigu poezije pod radnim naslovom Dimenzija nade, koja je nešto drugačija (i suvremenija) od moje dosadašnje pjesničke poetike/prakse. Nikako da završim svoju Antologiju ruskog slobodnog stiha, koja je i dosta zahtjevan izdavački pothvat. Kao voditelj tribine Kulturni četvrtak u Sesvetama spremam se 21. svibnja 2009. ugostiti stotinjak poznatih pjesničkih imena na 2. Sesvetskom pjesničkom maratonu. Mišljenja sam da bi se nešto slično trebalo odvijati i u Imotskom, mjestu u čijem je centru smještena tako značajna i karizmatska pjesnička osoba – Tin.
IN: Koliko Vas boravci u roditeljskoj kući u Studencima motiviraju i ohrabruju u Vašem književno-znanstvenom stvaralaštvu?
BABIĆ: Studenci su moja roditeljska/ rodna kuća, koja me nikad ne ostavlja ravnodušnim, nego me stalno mami na nešto novo, ljepše i bolje. Čini mi se da je tako bilo oduvijek, i nadam se da će tako i ostati. Nešto na tu temu rekao sam i u svojoj drugoj zbirci Zvizda, gdje u zadnjoj strofi pjesme posvećene Mati Marasu stoji:
Uvik će u meni tinjat čežnja
sanjarin izdaleka
i slušan ćuka ispod bora
– moja me kuća čeka
Ja bih na koncu razgovora ustvrdila da je ovo najbolji dijaklektalni rječnik u Hrvata, ustvari, očuvani dio nacionalne kulturne baštine koji predstavlja osnovu za sva daljnja istraživanja: dijalektološka, leksikološka, frazeološka, onomastička i akcentološka – nama amaterskim piscima iz Imotske krajine velika pomoć i ohrabrenje. U ovim predizbornim vremenima kad raznorazni diletanti (obrazovanju i sposobnostima unatoč), očekuju aplaudiranje, zahvalni smo na prilici što nam je Ivan Babić pokazao kako visoko moramo postaviti letvicu za svaki cilj koju nastojimo doseći.
Silno smo ponosni na činjenicu da Ivan pripada imotskom biću, udaljenosti unatoč, i pokazuje nam izvrsnost kojoj trebamo stremiti.
Hvala Ivane za tinovske visine.
Razgovarala: Maja Delić Peršen
Fotografija: Zvonko Babić
