Vanessa Diffenbaugh: Jezik cvijeća

jezik_cvijeca_2409112011. godina na svjetskoj književnoj sceni bit će zapamćena kao godina u kojoj se pojavilo nekoliko zanimljivih autora, koji su svojim prvijencima postigli neočekivani uspjeh. U tu grupu autora spada i  Vanessa Diffenbaugh sa svojim djelom“Jezik cvijeća“ (“Znanje“ 2011). Ono što autoricu razlikuje od uspješnih odrednica ostalih autora, svakako je inzistiranje na simboličkim značenjima svakog pojedinog cvijeta koji su tako zanimljivo upleteni u okosnicu priče. Simboličko značenje cvijeća poznato je još od davnina. Dovoljno se samo prisjetiti određenih starih hrvatskih poslovica koje mudroslovlje svoga značenja duguju upravo pojedinom cvijetu. Na taj način je i hrvatska kulturna tradicijska baština uključena u globalno poimanje simbolike cvijeća. No, pravo poistovjećivanje simboličnog značenja cvijeća sa, najčešće, neizgovorenim riječima, simbolika cvijeća najviše duguje europskoj aristokraciji. Naime, u vrijeme starih kraljevstava često su slate poruke s dvora na dvor, što je bilo otežano u vrijeme ratnih sukoba ili kada je više interesnih strana polagalo apsolutna prava na svoju verziju istine. U takvim okolnostima, zbog različitih interesa i spletki, nije bilo preporučljivo uhvatiti pismonošu  s nekim kompromitirajućim pisamcem. Ako bi takav i bio uhvaćen, preporučljivo bi bilo, umjesto pisma, imati uz sebe neku vrstu simbolične poruke, koju bi odabrane strane lako razumjele i koje bi mogle, po potrebi, negirati i prilagođavati novonastalim okolnostima. Upravo je cvijet u torbi bio takva idealna poruka i tako je rođena prva prava šifrirana komunikacija.

U središtu priče “Jezik cvijeća“ mlada je Victoria Jones. Sa 18 godina prisiljena je napustiti sirotište u kojemu je provela većinu svojeg djetinjstva i započeti ono što bi trebala nazivati svojim životom. Njeno djetinjstvo je, osim čestim migracijama iz jednog sirotišta u drugi i iz jedne udomiteljske obitelji u drugu, bilo obilježeno bezuvjetnom ljubavlju prema cvijeću. Tu ljubav usadila joj je Elisabeth Anderson koja joj je i gotovo formalno postala majkom, ali slučaj je htio drugačije, mada spone između njih dvije nikad nisu bile pokidane, što je Victoria itekako osjećala. Nakon izlaska iz državne ustanove pronalazi posao u cvjećarnici, gdje do izražaja dolazi njena ljubav prema cvijeću. Novi susret s prošlošću događa se kada ponovo susreće Granta, s kojim je u djetinjstvu dijelila veliku parcelu poljoprivredne površine, koja je bila podijeljena tankom ogradom između Elisabeth i njene sestre Catherine, Grantove majke. Victoria postaje uspješna u poslu, ali sreću u ljubavi s Grantom remeti prošlost. Previše je toga ostalo neispričanim…

Vanessa Diffenbaugh odlično kombinira stvarni tijek odvijanja priče sa poniranjima u prošlost glavnih junaka. Ne bavi se lažnim moraliziranjima i jednoličnim stereotipnim prikazivanjem glavnih junaka. Možda su upravo zbog toga oni tako i toliko stvarni. Autorica je dotakla i problem sustava zbrinjavanja napuštene djece u SAD-u, koji gotovo savršeno funkcionira do trenutka kada štićenici ne navrše punoljetnost, ali bez prave osude.

Jezik cvijeća“ odličan je roman i zbog toga što, nakon dugo vremena, ponovo imamo jedan književni lik (Victoria Jones) koji je naizgled teško voljeti, ali koji vam se nekako zavuče pod kožu. Kada bih, za ovaj roman, bio u prilici autorici pokloniti buket cvijeća, u njemu bi svakako bilo mjesta za gerber (veselje) i gliciniju (dobrodošlica). Na taj bih način izrazio radost zbog novog imena na svjetskoj književnoj sceni.

Najveći dobitak ovog romana je u tome što Vanessa Diffenbaugh ne prodaje priču. Ne prodaje ni osjećaje. Ona osjećaje poklanja…

 

Piše: Ante Juroš

 

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here