Vuk među vučicama

Nakon dva mjeseca ponovno smo se našli s Mislavom Patrljom, trenerom Ženskog košarkaškog kluba „Rhea". Smjestili smo se na terasi pokraj Tina i započeli podulji razgovor. Da ne duljimo, najbolje da odmah vidite što su nam Mislav i još neki sugovornici imali reći.

IN: Mislave, koja su natjecanja u tijeku?

PATRLJ: Osim kvalifikacija za A1 ligu, osigurali smo završnicu juniorskog prvenstva u kojoj su četiri najbolje ekipe te završnicu srednjoškolskog prvenstva.

IN: Kako stoje stvari u doigravanju za A1 ligu?

PATRLJ: Borimo se za drugu poziciju. Prvo mjesto je osigurao Split, a za drugu poziciju treba odigrati utakmicu s predzadnjom ekipom iz prve lige. Mada nas ne zanima prva liga kao takva, cure idu dalje. One su nas i dovele do ovdje i idemo do kraja. Što dalje to bolje! To je prava senzacija samo po sebi. Prosjek ekipe po dobi je šesnaest godina. Sada, u nedjelju 10. svibnja, imamo utakmicu sa „Splitom" kod kuće. Poslije toga s „Montmontažom" iz Zagreba. Ako dobijemo Split, onda protiv „Zagreba" igramo za drugo mjesto.

IN: ŽKK „Rhea" ima i svoje vjerne navijače.

PATRLJ: Imamo i nove navijače; bubnjevi, trube, saksofoni… kompletan program. I navijači se omasovljuju, njima se posebno moramo zahvaliti. Boy Band Bušanje koji navija za nas, toliko se čuje da ljudi vani misle kako u dvorani ima dvije tisuće ljudi.

IN: Kakvo je stanje u klubu? Mislim konkretno na uvjete u kojima trenirate, na potporu i od koga je dobivate.

PATRLJ: Treniramo u dvoranama u Prološcu i u Imotskom. Grad nam je trenutno glavni sponzor s kojim imamo odličnu suradnju i u svemu nam izlaze u susret. Za razliku od prijašnjih godina, sada je to u redu. Imamo odličnu suradnju i s okolnim općinama jer kod nas treniraju djeca iz cijele Imotske krajine. Iako smo poluprofesionalni klub, svatko radi svoj posao. Imamo četiri treninga tjedno, za razliku od profesionalnih klubova koji treniraju dva puta dnevno – na toj razini je ženska košarka u Hrvatskoj. Naš klub je uspio ujediniti sve ljude iz cijele Krajine oko jedne stvari. Kod nas se ne pita čije je dijete i odakle je, u kojoj stranci mu je tata i što i tko su mu roditelji, o struci niti o položaju. Djeca se trebaju igrati, i ona se tu igraju.

IN: U usporedbi s nogometnim klubom koji, kada usporedimo novac i rezultate koje ostvaruje, i nije nešto, ženski košarkaški klub ostvaruje rezultate koji su vjerojatno najbolji u zadnjih deset godina u Hrvatskoj. Tome se odaje slabo priznanje. Te cure, osim što su generacijski raznolike, vežu druge obveze u školi i kod kuće. Moraju igrati i za reprezentaciju i za klub i za školu, no i dalje ostvaruju nevjerojatne rezultate. Tu se upliću i problemi sa Savezom. Kako klub opstaje u takvom kaosu i pod takvim pritiskom?

PATRLJ: Prije svega, imamo takve rezultate jer smo najorganiziraniji klub, čak bolje organiziran i od ženske reprezentacije. Imamo predsjednicu koja je najbolja u državi u klupskom natjecanju. Svi pristupaju svemu na najprofesionalniji način. Imamo i ljude, sponzore koji su entuzijasti i koji pomažu oko kluba. Imamo čovjeka sponzora koji s nama putuje besprekidno, čovjek kojega i cure jako vole, Miško Cvitanović. I ja tu radim svaki dan već pet godina, pet godina života sviju nas je u to ugrađeno. Ta djeca uz košarku imaju školu i izlaske, jer to su sve već cure. Uzeo sam ih dok su bile mala djeca tako da imaju disciplinu odmalena. Znaju kad se uči, kad se trenira, kad se igra, kad se izlazi. Sve one točno znaju kad je vrijeme za što i to poštuju. Nije im zgodno, to je razlika između vrhunskog sportaša i onoga koji to radi honorarno. Zato rezultati i jesu takvi kakvi jesu. A ženska reprezentacija ima jako loše rezultate, jako loše uvjete rada i trenere. Jer to su treneri koji su od nas redovito gubili i kad naše cure dođu u njihove ruke, onda su često potcijenjene, što izgleda kao mala osveta prema njima. Nažalost, kao i u svemu u Hrvatskoj, najnekvalitetniji ljudi su na visokim pozicijama. I to je teško promijeniti jer je to ukorijenjeno duboko i u politiku i u sve ostalo.

IN: Hrvatski košarkaški savez… kolike vi koristi imate od njih, koliko pomažu ili koče vaš rad? rhea300609.jpg

PATRLJ: Košarkaškom savezu samo uredno uplaćujemo uplatnice koje nam šalju. U pet godina od njih nismo dobili ni jednu loptu, bez obzira na naše rezultate.

IN: Iako ste vi dio tog saveza koji ima svoje sponzore i sve ostalo?!

PATRLJ: Savezu je HEP glavni sponzor, a Spalding proizvođač opreme. Evo, reći ću vam jedan primjer: utakmice lige moramo igrati sa Spalding loptama, mi smo kupili te lopte – četiri od njih puštaju zrak. Moramo se snalaziti i kupovati od svojih novaca. A kvaliteta tih lopti je upitna, tako da je to jedan mali, sitni primjer odnosa sa Savezom. Cure su već dvije godine kadetske prvakinje i bilo bi logično da ih većina bude u reprezentaciji. Te prve dvije godine kad su bile prvakinje, nisu bile pozvane najkvalitetnije, nego se opet zvalo po vezama. One koje su otišle, nakon takvog odnosa ne žele više nastupati, jer ta djeca gube sve, i ljeto i praznike i slobodno vrijeme, i da još idu na Europsko prvenstvo i da se hrane o svom trošku jer je hrana bila katastrofalno loša!? Smještaj je bio isti takav. Pripreme reprezentacije su se održavale na -20 bez grijanja, s ozeblinama. Dolazilo je do ozljeda i drugih problema, jer ako nisi dobro ugrijan, lakše dođe do toga. I svi treneri se slažu s tim, ali kad to treba reći na pravome mjestu, onda nitko ni riječ da izusti. Ja sam to spreman reći i na sudu ako treba. Milijunski grad nam gleda uzeti završni turnir za reprezentaciju, a imaju i pomoć Saveza. Vidjet ćemo hoće li uspjeti u tome. Ne bih se čudio da se turnir dodijeli baš „Medveščaku", a i mi smo se kandidirali za to i dali smo možda najpovoljniju ponudu za održavanje turnira u Imotskom.

IN: Koliko naših cura igra u reprezentaciji?

PATRLJ: Pet cura imalo je poziv u reprezentaciju, u dva navrata. Iz našega kluba je ukupno sedam cura prošlo kroz reprezentaciju. Trenutno su dvije u kadetskoj, jedna u juniorskoj i dvije cure su odbile poziv za juniorsku reprezentaciju jer su već bile na Europskom prvenstvu i vidjele su što je to. Sad će ove druge probati i vidjeti kako je to i o čemu se radi, pa će same donijeti zaključke.

IN: Probati na svojoj koži.

PATRLJ: Nema tu toliko stručnosti pa se cure vraćaju psihički i fizički iscrpljene i razočarane u reprezentaciju. Dok mi tu u klubu sve radimo na jednoj drugoj razini – pet godina nismo imali ozbiljniju ozljedu. Cure su spremne i intenzivno se radi na tome. I bez obzira na vrhunske rezultate, radimo prema naprijed i već stvaramo nove generacije, mada se ovakva rijetko rađa. No radi se punom parom, stvaraju se nove škole košarke, pojačani smo i trenerski. Zoran Raos vodi školu košarke u Runovićima i Zmijavcima, Vjeko Franceschi u Imotskom, ja u Prološcu. Radimo na omasovljenju košarke i koordinirani smo međusobno tako da će selekcijom najbolje ići u klub. Imamo sada već iskustvo i prepoznatljivu školu. Prilagodili smo igru našem temperamentu, igramo brzo i žestoko. Prije smo morali sakupljati cure, a sada mogu svi i gledati i trenirati košarku, jer ova generacija koja je izvojevala sve te pobjede je sportsko čudo. Tradicija košarke, pogotovo ženske, još je uvijek mlada kod nas. Mi smo kao klinci skidali pokrete od Dražena, Kukoča i ostalih zvijezda naše mladosti, ali danas je nogomet preuzeo sve, ne možeš više ni pogledati normalnu utakmicu – nema je. Ali sad se to vraća sve na svoje, pomalo. No ni rezultati sa školskih natjecanja ne izostaju: OŠ Runović je prvak Hrvatske među osnovnim školama. Sada i Gimnazija ima priliku uzeti naslov prvaka srednjih škola. Nikad škola nije ništa osvojila na državnom nivou, a sad i za to imamo priliku. To je ta generacija koja je, kroz pet godina postojanja i prošavši kroz sve uzraste, među prvih osam ekipa. Dva puta bile su u finalu, kadetske prvakinje i najmlađi juniorski viceprvaci. I sada imamo priliku otići do kraja, samo je pitanje hoće li nam to HKS dopustiti, jer rade na tome. Nije dobro za sport da grad Zagreb okuplja reprezentaciju iz sedam klubova koje je slio u klub „Medveščak", ali se mi ne bojimo i svejedno ćemo igrati protiv njih. Imamo itekakve šanse da ih pobijedimo. Sada samo zamislite da se okupi reprezentacija Dalmacije u jedan klub, što bi to bilo! Vladali bi vječno. Ali sve što se radi, radi se uz blagoslov HKS-a. Nemoguće je otići iz jednog kluba u drugi bez ispisnice. Zamislite jednog trenera koji stvara igračice i onda ih najednom uzmu bez ikakve naknade ikomu, a tu je uložen trud i rad, pa i novac. Iako tu nema ugovora, nije to moralno.

IN: Kakva su vaša iskustva s novinarima i medijima? Navodno nije blistav odnos.

PATRLJ: Skoro pa nikakva, što je začuđujuće. Ovdje se vide konkretni rezultati pet godina rada. Neshvatljivo je da se to sustavno ignorira. Osim jednog članka kojega je Petar Škoro objavio u Slobodnoj Dalmaciji i dva članka Marije Jović u Večernjem listu, ali kod nas se on slabo čita, ništa se nije objavljivalo. Uglavnom, imotski novinari nas izbjegavaju pa bih volio da vi kao novine postavite pitanje tim novinarima: zašto to rade? Nije takav odnos samo prema nama, nego prema svakoj pozitivnoj vijesti iz Imotskoga. Kad idemo na natjecanja, ljudi nas pitaju što se to događa u Imotskom. Uvijek nekakvi problemi. Ako i iziđe neki pozitivan članak, uvijek je to oko istih ljudi. Novinari kažu da je to do uredništva, uredništvo kaže suprotno, da je to do novinara. A mi dobivamo različite odgovore: da treba platiti novinara, da nismo njegovi mentori, pa da nisu sve cure varoške, svakakvih opravdanja. Moram spomenuti da nas Radio Imotski odlično prati, ali se ne čuje dalje od stećaka.

mislavikonj30609.jpgIN: Raskol između sela i grada je svakim danom sve veći. Kako je to utjecalo na vaš rad?

PATRLJ: Cijeli sam život živio u gradu. Zadnjih sedam godina sam otišao živjeti na selo baš radi mira i sklada, da bih živio kako želim i kako mi odgovara, da ne moram slušati razne ćakule i gledati sve što se događa. Da vam dam jedan primjer: svi su se dičili Imotskom bojnom, pogotovo ljudi koji su se odselili. Ali je istina da je 90% momaka iz Bojne upravo sa sela. Imate i dalje jedan krug ljudi koji ne mogu podnijeti ništa što je sa sela. Čak sam i imao prepirke s ljudima koji su rekli da oni ne bi trenirali djecu sa sela da su na mom mjestu. Koja je razlika između djeteta sa sela i iz grada?! Ako ništa drugo, ta djeca imaju radne navike koje su stekli kao jako mali.

IN: Svi smo svjedoci načina na koji se naša mladost „zabavlja". Vaše cure mogu biti uzor mladima!

PATRLJ: Evo nešto za usporedbu. Vraćali smo se iz Rijeke s utakmice, došli smo u Imotski oko 4-5 sati ujutro. Cure idu s torbama kroz grad, a kod vatrogasnog doma jedna djevojka njihovih godina povraća preko zidića. I onda umjesto da novinari guraju naše cure kao primjer drugima, događa se upravo suprotno. To su teški kontrasti. Toga je uvijek bilo i uvijek će biti. Djecu treba usmjeravati na drugi način. Kod nas cure ne samo da treniraju, nego ih se i priprema za život, stvaraju se radne navike. Rade pod velikim pritiskom i znaju da je netko uvijek nad njima. Ali zbog toga će im biti lakše u životu jer su već naučene na životne činjenice i svjesne su ih. Imaju i ugrađen osjećaj za timski rad, pojedinačno su puno slabije i svjesne su da su zajedno jače. I to je dobra škola za dalje, pa i da prestanu trenirati ostat će im to kao vrlina.

IN: Koje cure bi mogli nazvati najboljima, najuspješnijima?

PATRLJ: Počeli smo raditi s nekih dvadesetak curica. Vremenom su se neke izdvojile kao najupornije i najizdržljivije. Prvu bih izdvojio Mandalenu Misir, našu prvu curu koja je otišla na fakultet i sada je glavna igračica u „Montmontaži" iz Zagreba. Veliki je radnik, trenira dva puta dnevno, radi i uz to je odličan student. Sada u borbi za Prvu ligu igra protiv nas. Pred njom je velika karijera, iako je imala problema sa sitnim ozljedama. Ona je povukla ostale cure, ali je šteta što nije imala više vršnjakinja jer je svima u klubu bila uzor po svemu i još uvijek je. Onda je tu Sandra Brkan koja je s Mandalenom bila nositeljica igre u početku, isto tako odlična cura s izraženim radnim navikama, rijetko je propustila trening, osim kad je bila bolesna. Pa je tu i trojac iz Runovića koji je u reprezentaciji, a to se nije nikad dogodilo u Imotskoj krajini. To su Ana Biočić, sportašica Imotskog 2008., Maja Puljić koja je vjerojatno najbolja obrambena igračica u Hrvatskoj i Kata Puljić, jedna od najboljih playmakerica u Hrvatskoj. Zatim Iva Todorić iz Zmijavaca, najtalentiranija u svojoj generaciji. Rahela Mikulić koja je otišla živjeti u Zagreb, igrati u Montmontaži, ali još uvijek igra za nas juniorsku ligu. Ana Vilenica je jedna od najtalentiranijih igračica koja jako brzo napreduje. Trebao bi ih sve nabrojati, ali evo to su nekako najistaknutije.

IN: Mandalena Misir – rekli ste da je ona najbolja od naših cura, radi, uči, trenira. S obzirom na njena dostignuća do sada, je li to netko prepoznao i pomogao joj nekakvom stipendijom ili nečim sličnim?

PATRLJ: Mislim da je Grad stipendira, iako nisam siguran. Znam da je imala neku stipendiju, ali ne znam traje li još uvijek. Ona je posebna cura jer je u vrijeme dok je bila kod nas trenirala i kickboxing i bila viceprvakinja Europe u svom uzrastu. Stopostotna sportašica, to se rijetko rađa, pogotovo na ovim prostorima. Sada živi u studentskom domu i mi smo kao klub tu pomogli koliko smo mogli, uvijek smo tu za naše igračice. No talenti se i dalje rađaju. Na nama je da nastavimo s ovakvim radom i tako ćemo uspjeti. Vrijeme je da se dobre stvari počnu vrednovati.

*****

Kako bismo malo upotpunili sliku, pitali smo prolaznike što oni misle i osjećaju prema svemu ovome.

Ante Tolić Car: Pa to je sigurno najpozitivnija stvar koja se dogodila u zadnjih nekoliko godina kod nas. Trebamo ih svi podržati. To je klub koji se ravnopravno nosi sa svim vodećim klubovima u državi. Treba nastaviti s takvim radom i bit će sve u redu. Mislav Patrlj je tu od samih početaka i stvorio je jednu respektabilnu družinu.

Dijana Pačić: Mislav je trebao biti osoba godine zbog uspjeha s košarkašicama, i to zato što šuti i radi.

Ivan Bekavac Pivo: Iako sam osrednje upućen u to, moj stav prema tome je pozitivan. S obzirom koliko se novaca odvaja iz gradskog proračuna na nogomet, a koliko za ostale sportove, to je izvanredno. Što se medija tiče, ne mogu to gledati parcijalno. Nažalost, vrijeme novinarstva je takvo da smo bili svjedoci kako je cijela Hrvatska gledala prostrijeljenu glavu pokojnog generala Koradea. Kojem bolesnom novinarskom mozgu je uopće pala ideja na um da objavi takve slike. I njih to interesira, to ih pali. Misle da ako su oni gladni krvi, da je i svatko tko kupuje novine. To uopće ne odgovara istini. Isto tako moram povući paralelu s kulturom, ne samo zato što sam osobno izravno povezan s istom, ali u zadnje tri godine su se kulturna događanja pomakla nabolje i to puno. Nigdje se, međutim, nije moglo pročitati da je gostovao Simfonijski orkestar Venecijanske filharmonije, Arsen Dedić, Zijah Sokolović, višestruko nagrađivani Teatar Exit. Nikad se ništa dobroga ne objavi jer njima to nije interesantno. Tako je sa sportom i sa svime.

Nećemo pratiti novinarske trendove, nego ako nešto vrijedi, to pokazati i reći. Dođite u dvoranu „Mira i prijateljstva" na samom rubu grada i budite uz naše Vučice, i ne samo uz njih.

 

Razgovarao: Marko PERŠEN

Foto: B. BOBAN, M. PERŠEN

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.