Zupic-Srecko1Druga je polovica osamdesetih godina prohujalog stoljeća, a hirovita sudbina se nastavlja sa mnom poigravati. Završila je školska godina, a meni – gimnazijskom profesoru – valja poći u pečalbu. U Njemačku na bauštelu, a tako mi i treba. Donio u kuću među četvero djece ITT-ov televizor u boji, a poznaniku i prijatelju koji mi ga prodao, nisam isplatio tisuću i dvjesto njemačkih maraka. Profesorska je plaća u to vrijeme bila u protuvrijednosti dvije stotine i pedeset maraka. Ali tko te pita, djeca žele kolor televizor i nema mi druge nego poći u Njemačku i radeći „na crno“ zaraditi novac i vratiti dug.

Zahvaljujući mojemu susjedu i kumu Anti, zaposlih se u pokrajini BadenWürttemberg u blizini grada Ludwigsburga, kod izvjesnog Wolfganga Kulera. Radnu grupu niskograđevinara, u kojoj se nađoh, predvodio  je Podravac, Mijo.  Zovemo ga Kapo. Najviše radi, najbolji je majstor, uzor svima u grupi, ali zato je i najbolje plaćen. Dva su dnevna predaha, svakih pola sata, a predviđeni su za doručak i ručak. Kapo Mijo prvi završava s doručkom i ručkom, odvaja iskoristive od neiskoristivih otpadaka i prihvaća se posla, a mi ostali ga slijedimo i oponašamo. Bez ijedne riječi.  Mijo je neupitan autoritet i uzdanica gazde Wolfganga, jer je meštar za pogađanje poslova. Iznimno ga cijeni i poštiva Wofgangov otac Hans, invalid amputirac, koji je služeći Hitleru 1943. godine ostao bez desne noge nadomak Staljingradu. Cijenio je i mene gospodin Hans, a njegova supruga Maria i nevjesta Roza pokazivahu prema meni čak neku vrstu sažaljenja.

U slobodno subotnje predvečerje, kada je Wolfgang hodočastio u Hitlerovo rodno mjesto, počistio sam obitelji Kuler njihovu malu peradarsku farmu i oni me nagradiše sa pedeset maraka, jelom i pićem. Spavao sam u njihovoj kući na rubu šume, a po pijetlu od gline, koji se kočoperio na krovu, odmah po dolasku sam zaključio o njihovoj protestantskoj vjeri, odnosno evangelizmu.

Znao sam samo pokoju riječ njemačkog jezika i osjećao sam se nelagodno i bijedno jer nisam mogao komunicirati. Čim bih došao sa bauštele, povlačio bih se u sobičak gdje je bio moj krevet a jedino štivo, koje sam nekoliko puta pročitao, bio je „Vjesnik“ kupljen još u Zagrebu, star tri tjedna. Jedne nedjelje, ležeći na krevetu i umirući od dosade, oko mi je zapelo na glavi psa, koja se nalazila na ormaru nasuprot krevetu. Uočio sam je odmah po dolasku u kuću Kulerovih, međutim, ovaj put primijetih ispod nje izlivene od gipsa, špil karata s kojima se igra belot. Podigavši kipić, primijetih na poleđini karata kraticu ispisanu velikim štampanim slovima: CDU. Poznavanje grčke mitologije, pomoglo mi je odgonetnuti Wolfgangovu zagonetku. Osjećao sam silno zadovoljstvo i željno iščekivao dijalog s gazdom koji me danomice provocirao, ponižavao i podcjenjivao obraćajući mi se puno puta uzastopce onom „her profesor“. Njegov primitivizam, nadutost i podrugljivost, mogli su se iščitati iz njegovih očiju, glasa, pokreta, osmijeha… Jer, pretpostavljao sam, Wolfgangov rezon je bio sljedeći: kakav je ovo profesor filozofije, a mora raditi tako prljave i nedostojne poslove, kojih se on gazda gnušao, koje on nikada ne bi radio, pa ni po cijenu oskudice i gladi?!

Među različitim zadaćama koje bih dobio od Mije, bila je i kosidba trave motornom kosilicom uz autocestu koja vodi od Ludwigsburga prema Bietigheimu. Po nesnosnoj vrućini i sparini, koje je proizvelo učestalo smjenjivanje kiše i sunca, pokosio sam sve što je bilo planirano, međutim, travu ispod metalnih odbojnika, nisam mogao pokositi jer ju motorna kosilica nije mogla dohvatiti. Sljedećeg sam dana od staroga Hansa dobio zatraženu kosu, čekić, vodir i brus iz njegove etnološke zbirke. Kosu sam otkovao, dobro je naoštrio te se latio kosidbe. Gol do pojasa, u farmericama i sa slamnatim šeširom na glavi, luđački sam zamahivao, a iza mene su ostajali uredno složeni otkosi. Za jednog kratkog predaha od kosidbe, koji se obično koristi za brušenje, začuh: „Gospodine Bože, ma je li ovo moguće? Otkud vi, profesore, ovdje, i to na istom poslu ko i jač“

Pored mene se zaustavio plavi Wolkswagenov poluotvoreni kombi natovaren svježom travom u koju su zabodeni kosa i vile. Iz kombija je virio moj vragolasti učenik Kavelj iz Lokvičića, kojemu sam na kraju školske godine zažmirio i dao prolaznu ocjenu, tako da može preko ljeta poći ocu u Njemačku kako bi zaradio za udžbenike, odjeću i prijevoz do škole u Imotskom za narednu školsku godinu. Našalio sam se s Kaveljom i rekao: „E, nećeš dogodine dvojku, špijunčino, kada me tako u stopu pratiš!“. Nasmijao se, a zeleno svjetlo na semaforu ga ponese rijekom automobila negdje u pravcu Stuttgarta. Mahao sam mu kosom, a on meni rukom, dok smo bili u vidokrugu, a onda sam sjeo i zapalio cigaretu, što je u Njemačkoj neuobičajeno dok se radi. U trenu me napustio strah od Wolfganga, čak sam poželio da me nađe u sjedećem položaju. Navirale su mi suze, ali i različite misli. Da se moj narod može dokopati slobode i samostalnosti, gdje bi nam bio kraj! Složili bismo u našoj domovini najveličanstveniji mozaik satkan od znanja, marljivosti, uljudnosti, poštenja, zrelosti, mladosti… bez izrabljivanja, pljački ili poniženja. Ponosno sam se vratio u kuću Kulerovih, a Hans mi snažno stisnu ruku, poljubiše me Maria i Roza, a na licu Podravca Mije čitalo se veliko zadovoljstvo. Nitko se prije mene nije sjetio muzejskih eksponata s kojima sam riješio problem kosidbe trave ispod odbojnika.

Jedina zlovoljna osoba bio je Wolfgang, a kada mu otac uputi prijekor, pohvalivši nas Hrvate, još žešće se okomi na mene, oca, majku, suprugu, pa i predradnika Miju. Bio je pod utjecajem mnogih krigli „švaben brau“ piva, koje je doslovce lokao, a Mijo mi je ovaj put prevodio sve opaske i uvrede poslane na moju adresu. Kada mi prenese da me nazvao običnom hrvatskom i balkanskom budalom, primitivcem i lažnim profesorom, nisam mogao ostati mirnim i ravnodušnim. Zamolio sam Miju da i dalje ostane u ulozi prevoditelja. Otpočeo sam s odgonetnućem Wolfgangove zagonetke. Pseća glava na špilu igraćih karata je Odisejev vjerni pas Argos, koji nije, kao ni vjerna mu supruga Penelopa, zaboravio svojega gospodara. A kada je prestalo Odisejevo lutanje olujnim morima, gdje je bio voljom Posejdona, vratio se u zavičaj obitelji. Odani mu pas Argos, prepoznavši ga, crče od sreće.

„Vi ste, gospodine Wolfgange, odano i poslušno pseto predsjednika Helmuta Kohla i njegove i vaše Kršćansko-demokratske unije. Vi ste njihov Argos!“ Razgoračio je oči, zinuo ko sval, po čelu mu se pojaviše kapljice znoja, a sa modro crvenim vratom doimao se prestrašeno. A onda iz njega poče teći bujica riječi. Priznao je pripadnost spomenutoj političkoj stranci, ali je poricao vjernost poput Odisejevog psa. Jer, reče, ako povećaju poreznu stopu na kapital sa šesnaest na osamnaest posto, on će se prikloniti nekoj drugoj stranci, kojoj kroz ostvarenje njenog programa nije cilj povećanje poreza. Ako takve stranke ne bude u Njemačkoj, on će svoj kapital preseliti u Kanadu ili Novi Zeland. Dok je govorio povišenim tonom, mlatarao je rukama, misleći valjda kako je dok galami i gestikulira vjerodostojniji, autoritativniji i jači. Te njegove bujice riječi, tirade, bile su riječi u čijem opsegu ne postoji nikakav sadržaj, nego su pak otužne frazurine čiji se eho s odvratnošću odbija sa jednog na drugog slušatelja.

Kada poslije podužeg brbljanja, koje smo otrpjeli, konačno zašuti, potiho sam nastavio s pitanjima upućenim Wolfgangu. „Znate li, gospodine Wolfgange, koja se od malih njemačkih državica, prije spajanja u jedinstvenu naciju, isticala svojom moći i utjecajem u ovom dijelu Europe? Po kojoj je osobi obližnji grad Feuerbach dobio ime? Tko su bili: Kant, Fichte, Scheling i Hegel? Što ste pročitali od Goethea? Znate li koje je političke i svjetonazorske orijentacije bio Thomas Mann? Tko je autor „Doktora Faustusa“?

Gledali su me i slušali netremice, a ja sam nastavio s pitanjima i Mijo s prevođenjem, jer Wolfgang nije odgovorio niti na jedno pitanje. Jeste li, gospodine Wolfgange, ikada čuli za Engleza Chamberlaina i što znate o njegovom utjecaju na Adolfa Hitlerač Tko je bio Albert Stein? U kakvoj su vezi crna magija i Adolf? Što znate o koplju sudbine kojim je po predaji rimski centurion probo Isusovo bedro i koje se čuva u bečkom dvorcu Hofburg? I tako redom. Dosta je knedli progutao, a ni na jedno pitanje nije odgovorio. Iznenada je otrčao na obližnju cestu, gdje mu je mikser na kamionu miješao beton.

Prišla mi je Maria, zagrlila me i tiho zaplakala. Hans i Roza su nešto kazali Miji, a ovaj mi reče da smo pozvani na večeru kod Kulerovih iza 20 sati. Odazvali smo se pozivu, a kada pođosmo na počinak, gospođa Maria mi uruči kovertu. Pretpostavljajući da je u koverti novac, uljudno sam ju odbio, rekavši Miji kako nisam imotski i hrvatski prosjak, makar sam tu zbog novca. Zatražio sam isplatu na kraju tjedna, kao što su to činili i do tada, i to onaj iznos kojega sam zaslužio radom. Kada im je prevedeno što tražim, naglo se sa stolice ustade Hans i reče: „To vama, gospodine, pripada. Grad je poslove uređenja mjesnoga groblja, okućnica, podizanja zidića od ukrasnog kamena i hortikulturu uopće, povjerio našoj firmi i onoj koja je u vlasništvu trojice braće Resch. Moja obitelj i obitelj Reschovih to ima zahvaliti tvome sunarodnjaku Miji. On je pogodio posao na način što u ugovoru stoji da nam grad, svaki radni sat plaća po trideset maraka. Vi, gospodine, dobijete po satu dvanaest maraka, a budući si kod nas radio evo već dva mjeseca po deset sati dnevno, uključujući i subote, mi smo na vama zaradili skoro devet tisuća maraka, za to ne znaju ni financijska policija ni poreznici. Međutim, nas troje odlučismo da ćemo vam pored onog iznosa kojeg će vam Wolfgang isplatiti po dogovoru, uručiti i ovih tisuću i dvjesto maraka. Upravo onoliko koliko rekoste da vas je koštao tv prijemnik, zbog kojega dođoste u Njemačku.“ Složio sam se, uzeo kovertu iz Marijine ruke i zahvalio im, ali noć prije odlaska u domovinu nisam mogao spavati, a kukurijekanje pijetlova u zoru podsjetilo me na kočopernog Wolfganga.

Kada sam po povratku iz tuđine ćaskao sa društvom u Gradskoj kavani uslijedio je novi šok, tipično naše provincijalne provenijencije. Doznah kako su neki lokalni aparatčiki moj odlazak u inozemstvo protumačili kao očijukanje s ekstremnom hrvatskom političkom emigracijom, a neke lokalne lijenčine i budaletine kao plaćenika režima, koji je pošao prikupljati podatke o tim istim „ekstremistima“. Jedan moj vršnjak, sličnih manira i pameti kao i samodopadni Wolfgang, mi reče: “Sam si svemu tome isključivim krivcem. Trebao si, kada si već odlučio studirati, izabrati pravu struku, kao ja. Ja sam, čim sam završio studij, postavljen za direktora poduzeća.“ Ostao sam bez riječi. Znao sam da je moj vršnjak postavljen na mjesto direktora zahvaljujući činjenici što mu je otac u to vrijeme bio predsjednik partije, a što se tiče mojeg izbora studija, odnosno struke, pomislio sam: “Pa i nije tako loš životni poziv, Nijemci bi rekli „beruf“. Biti kvalificiranim čerupačem kočopernih pijetlova, bili oni njemački ili hrvatski, protestantski, pravoslavni, katolički ili pak islamski. Svejedno. Evo i sada do mene dopire eho jedne koalicije: “kukuriku, kukurikuuuu!“

 

Svim hrvatskim gastarbajterima, a posebice prijateljima Nedi i Marijanu Dragunu iz Lokvičića, koji život provedoše radeći u Njemačkoj za sina jedinca, a on – ne mogavši otrpjeti zov domovine – poginu u svojstvu dragovoljnog pripadnika 4. GBHV-e između Osojnika i Golubovog kamena u mjestu Timun (dubrovačko zaleđe), od neprijateljske granate u noći 15. siječnja 1993. godine.

Srećko Župić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here