Uskoro će se navršiti dvije godine od lokalnih izbora. Di smo bili onda, a di smo sad?

Negdje sredinom svibnja 2017. godine, jedne prosječno tople nedjelje, mali i veliki Hrvati zaposjeli su škole, vrtiće, javne ustanove, preslikane društvene domove i seocke garaže.

Babe na kraču su se kripile infuzijom, mlađarija od 18 plus kokošjom juhom da subotnji alkohol brže ispari, matere su ranije pekle meso i kumpire, a ćaće malo prominile raspored za gostijonu i buće. Mali odmak od nedjeljne klasike.

Prije mise, poslije mise, kako ‘ko, ali red se zna. Valja danas glasat’. Naučili smo to u ovih gotovo trideset godina demokracije – uz bračne, postoje i građanske dužnosti. Često se tih izbornih nedjelja spominju i „neke tamo razvijene zemlje“, bit će skandinavske, u kojima se navodno po džepu opale nesretnici  koji ne iziđu na izbore.

Progresivni i žvelti – demokracija na zavidnoj razini, a tek gulaš

Nama to nije potriba, ovak’i disciplinirani, letimo k’o u najvećim demokracijama. Progresivni i žvelti.

I ne samo to. Kladim se kako smo jedna od vodećih zemalja koja uredno posjećuje predizborne skupove, upijamo svaki slide u power pointu, doduše blago nervozno treskajući nogom, jerbo, ispri’ doma se kuva i već miriše gulaš.

Lipi, pravi, od domaće junetine, jebeš onu s akcije smrznutu pa odmrznutu, kuva ga pajdo na plinskom rešou. Naš čovik, znaš onaj, što uvik kuva kad je god kakva važnija fešta ili dernek. Tajna dobrog jela jest da se kapula dugo dinsta, sve dok ovaj u domu ne istumači šta je točno mislio pod promjenom/rekonstrukcijom/revolucijom i točkom 1, 2, 3, 4 i 5 i ne objasni točno kako će jedinice lokalne samouprave u sljedećem mandatu napuniti proračun, privući investitore, motivirati male poduzetnike i stimulirati mlade obitelji.

„Dobro, more, ajde, privodi to kraju, sve san te razumio!” reći će u jednom trenutku netko iz publike, nakon što lokalni političar dozlogrdi više i Bogu i čoviku s planom i programom koji će u četiri godine, da ne kažem u prvoj polovici mandata transformirati provinciju u Provansu.

Nećeš glasa, gulaš katastrofa

Zaboravit će taj netko iz publike da nema ni kanalizacije, ni optičkih kablova za internet, a digdi možda ni vodovodne mreže, ali nema veze, gulaš je većinom prva liga ijo ga u provinciji ili u Provansi. Bože zdravlja, oprostit će i ove ture, zaboravit’ do idućih izbora. A možda ovaj put i iznenade, barem asfaltom do kokošinjca.

I dok potencijalni glasač nervozno tapka i drće nogom ko da je sta’na živac, a ovaj za govornicom 2017. odužio i da koji mu je đava više – toć na vatri kod meštra neočekivano zagorio.

„Kako je bilo?“ upitat će lokalni političar svitu za vrijeme druženja poslije formalnog dijela i predstavljanja programa.

„Nikako, kako će bit! Dobro je uvatijo dno teće.“

Prošle su dvije godine od lokalnih izbora. Pola mandata. Kakva teća, takvo društvo. Od hrpe kostiju pečene janjetine u predizborno vrijeme ne vidimo da su nas opet zeznuli. Čast onima koji upiru i rade.

Ali vonj svibanjskih janjaca, kapulice mlade i vrućeg čobanca ni nakon dvije godine ne jenjava.

Dok se prodajemo za pijat svibanjske spize, bolje nismo ni zaslužili – nego zagorit’, izgorit’ i zalipit’ se za dno teće ovakve demokracije.

Pa se ti poslije upitaj što nisi bolje miša dok si čeka gulaš u sri’ obećane Provanse.

Piše: Josipa Rimac Vlajčić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here