zagvozd_reportazaPetak popodne, dan uoči sutrašnje predstave, sunčan i vruć kao i većina ljetnih dana, u Zagvozdu odiše veselom kolotečinom. U hladovini suncobrana i tendi triju kafića poredanih oko križanja sjedi popriličan broj većinom mlađih ljudi, a na klupama ispred dvaju dućana, koji su tako potpuno okupirali raskrsnicu, prodavačice su na pauzi i grupa ‘bauštelaca’ na pivi. To je centar društvenog života Zagvozda. Pogled u potrazi za kojom poznatom facom, Potočnjakom, Ljuštinom ili Mlikotom, barem Jolom, ne uspijeva nikoga pronaći. Možda u blizini i je neki glumac, ali glumci na sebi ne nose neke znakove kojima bi ih se razaznalo od obična svijeta. Šteta, a prije par godina zamalo sam vidio Miu Begović, baš na ovom mjestu! Prvi susreti ‘Glumaca’ održani su 1998.g., u to vrijeme ni veliki festivali nisu davali glumcima na vrijeme zaslužene honorare. Vitez, Potočnjak, Ćurdo i Mlikota vozeći se iz Dubrovnika tada su pričali o tome kako se na gostovanjima često ne osjećaju dobrodošli. Po dobrom običaju svratili su u Mlikote i poželjeli osnovati festival gdje bi se glumac osjetio poštovan. Ćurdo je nukao Mlikotu da naprave festival u Zagvozdu, a Mlikota je bio neodlučan jer je sredina bila mala, razmišljao o Imotskom. Sve dalje prešlo je već u legendu. Zagvožđani ne glume neku gospodu, jedino njihovo meko č, to jest ć, na mjestu gdje bi se u Imotskoj krajini čulo pravo, tvrdo č, zazvuči malo gospodski.

Poštar s torbom računa i nade

Marko Čagalj - poštar ZagvozdMarko Čagalj – poštar s torbom računa i nadeMarko Čagalj poštar je u rodnom Zagvozdu već 20 godina, s torbom na ramenu koja nije  teška, ali je kožna, rječit skoro kao televizijski voditelj i dobro upoznat sa svim i svakim u svom mjestu, on Zagvožđanima donosi i dobre i loše vijesti. Priča o zagvoškoj stvarnosti jednako tako nepristrano kao da donosi i na molbu čita primatelju pismo. Kaže poštar Marko da ugostitelji i trgovina procvjetaju u tih par dana dok traju ‘Glumci’; ta tri kafića, jedna konoba i dva dućana u centru. Općina je suorganizator, dala je trg glumcima i vodi brigu o urednosti, čistoći i struji. Zagvozd inače ima jednog komunalnog djelatnika. – Trenutno ima 20-ak zaposlenih u ‘malim zelenim’, kako ih mi zovemo, u Vladinu programu za mazanje očiju i smanjivanje nezaposlenosti. – objašnjava poštar. Zagvozd s Rastovcem ima oko 1200 stanovnika, a s Krstaticama, Župom i Biokovskim Selom, koji spadaju pod istu općinu, oko 1800 birača. Što se krene dalje prema Biokovskom Selu, to je stanovništvo sve više od 70 godina i starije. Prije 20 godina Marko je kao poštar ulazio u zaseoke sa sedam-osam kuća, a sad tamo više nema nikoga. Festival ima slabu potporu županije, na kraju je općina Zagvozd platila festival prošle godine, umjesto da rastereti ionako mali proračun. Zbog financija se godinama program festivala smanjivao, tako da je ove godine spao na sedam predstava. Zagrebačkih sponzora je oko 60-70%. – Bandića ovdje poštujemo jer ‘Glumcima’ je već 10 godina Ured za kulturu grada Zagreba sponzor, dok Split ostaje samo na obećanjima. – priča poštar, a uto mu zazvoni mobitel. S druge strane sigurno je supruga jer obećava da će doći ubrzo, radnom vremenu je kraj. Kroz raskršće neprestano u oba smjera prolaze auti prema autocesti ili natrag s nje, a kad projuri šleper, riječi se izgube u buci dizelskih kubika.

– Besplatni smještaj po selima je jedna vrsta druženja i razbijanja tabua što je to glumac, jer kad udomiš glumca, nakon 10 minuta si s njim na ti, kad sutra ide ća, onda mu se pokloni litru rakije; loze, orahovače, višnje. Naš narod je u jednom dijelu neiskvaren i gostoljubiv, ne čeka da mu se nešto vrati ili plati, ali kad se završi tunel, te će se stvari promijeniti. Dio ljudi koji je dobio novac od zemljišta za autocestu iskoristio ga je za obnovu starih kuća. – pripovijeda Čagalj.

Trenutno se u tunel stavlja završni sloj asfalta i najave su da je 1.6. 2012. definitivno otvaranje tunela. Na ovoj strani su riješeni imovinsko-pravni odnosi s pristupnim cestama, a s donje strane je u fazi rješavanja 100 metara pristupa oko kamenoloma. Baška Voda je ponudila jeftiniju verziju, ali pitanje je koliko će ta verzija biti bolja, jer ako ne riješe ulaz na magistralu u dvije razine, dobit ćemo kolonu u tunelu.

Od lula do tunela

zagvozd_oblaciPlaninarsko društvo Zagvozd čisti i markira stazu iz Milića na Sv. Juru. U Domu kulture neuređeno čeka 11 apartmana, a postoje tri udruge kojima bi ti apartmani s malo koordinacije i pameti bili na korist; glumci bi ih mogli koristiti dva mjeseca, planinari, i lovci s 250 članova. Kupljeni materijal za obnovu apartmana leži, zbog recesije ne može se naprijed. U mjestu je nekad bio pogon Aldiko, trikotaža Biokovka koja je poslije spala pod Trimot, 80-ih godina bilo je preko 400 zaposlenih u Novogradnji Zagvozd koja je gradila zgrade na imotskoj Điradi. Nekad su se u zagvoškom kraju radile kotluše od gline koja se vadila i s Biokova, zatim matuni za komine koje su Zagvožđani na konjima razvozili i prodavali po široj okolici. I poznate glinene lule Zagvožđanke. U Biokovu ima jama ledenjača pa su ljudi nekoć ljeti znali sjeći led i u vrećama ga nositi i prodati u Primorju. Škrta je ovdje zemlja, 80% Zagvožđana nema mrve zemlje u polju, sve male vrtače. Božićne jelke su visoko u planini i nije ih isplativo sjeći i prodavati, jer je zimi gore snijeg i led. Nekad su mještani znali usjeći pokoju za vlastitu potrebu, biokovska jela drugačija je od ovih koje se prodaju za Božić, ona je tvrđa, dulje traje i s nje ne otpadaju lako iglice, ona je endemska i kad joj se odsječe vrh, ona se obnovi, izbiju dva vrha.

Pod Poleganušom, Bubrigom i Ilijom zriju ‘pomidori’

zagvozd_mirkoMirko Dedić – ne smetaju mi radovi na tuneluPrašnjavom cestom do tunela stigne se iz Zagvozda brzo, ali tornjak duge dlake, čim je začuo auto, pojavio se odnekud iz smjera ulaza, kao da ga je poslalo podzemlje planine da čuva alat patuljaka i lajući i režeći dao do znanja da ne bi strancu bilo dobro muvati se oko strojeva. Radnici su već na pivu pred dućanom u centru. Zaseok Dedići najbliži je tunelu, kuće su uz pomoćnu cestu kojom prolaze strojevi. Prezimena ovdje su Stanići, Dedići, Maslići, Vranići i Varkaši. Jedan sloj asfalta u tunelu završen je jučer. Mirko Dedić iza ograde zalijeva vrt s rajčicama.

– Samo linčinama smetaju radovi na tunelu, pa na ulazu u Trst je kamenolom. – kaže Mirko. – Moj djed, otac i ja išli smo trbuhom za kruhom u svijet, mlađim generacijama bit će lakše. Samo, Zagvozdu fali dobra poslovna zona s kojom bi priša’ Imotski za 50 godina. Ima nas u Amerikama, Belgiji, svugdje. Pristupni put dolazi iskosa na tunel, iza groblja, malo je otiša’ u osinj zimi. – procjenjuje Mirkovo iskusno oko koje zna kakve su zime ovdje u Gornjem Rastovcu. – Lipo je da se čuje za Zagvozd preko predstava, sad za nj zna čitava Hrvatska. U subotu je bila predstava, nisam išao, ali čujem da nije bilo slobodne stolice. Prije sam bio redovit, sad mi malo zdravlje ne dâ. Dica su mi u Splitu, udati i oženjeni.

zagvozd_biokovoVrh sv. Ilija i obli Bubrig obasjani mjesečinomZadovoljan svojim imanjem i tunelom koji se gradi, pripovijeda o svom životu: – Radio sam vani pet-šest godina. Triba svašta znat da bi ovde opsta’, bavio sam se svačim; bravarija, prijevoz, struja, sad evo zalivam pomidore (smije se Mirko, op.a.). Malo kruva, pomidora i slanine, kud ćeš bolje! Pokazuje u planinu i nabraja imena vrhova: – Najviši je Ilija, po njemu se zove tunel, livo je obli Bubrig pa Poleganuša. Nekad sam pješke ‘odao gore.

 

Mirku je dolazilo barem 50 kupaca, što lokalnih što sa strane, čak iz Osijeka, da proda zemljište, naročito na početku gradnje tunela. Ali nema više tih novaca, i on je ovo kupio. Cijenio je ovo davno 20 tisuća maraka da odseli u Split, ali tada se to kupcima činilo puno. Do Mirkove stare kuće nekad auto nije moglo doći, kažu da su stari bježali od Turaka, zato se preselio ovdje niže.

Sve u svemu…

Sve u svemu, Zagvozd je, otkad su došli u njega ‘Glumci’ a zatim autocesta i tunel, postao najpopularnije mjesto u Imotskoj krajini. Dobio je ono što bi nazvali kulturom i važnu stratešku poziciju, ali od same strategije i ‘glume’ materijalni položaj općine nije znatno poboljšan. Tvornice koje su nekad radile sada su zatvorene. ‘Glumci’, cesta i tunel, materijalno gledano, dugoročno su isplative investicije i međusobno su ovisne. Tek kad se tunel završi i pusti u promet, Zagvožđani će moći krenuti prema realizaciji turističkih potencijala. Za sada sve investicije u tom pravcu uspavani su kapital. Promocija koju donose ‘Glumci’ i mir i ljepota Zagore koja s tunelom postaje nadomak mora, sigurno će dovesti turiste, zato se u mjestu među ljudima osjeća jedna nada koja je slabija u ostatku Krajine. Nade će se jednoga dana ostvariti, ne baš sve, ali bez proizvodnje, od čega trpi Zagvozd i čitava Hrvatska, ne može se dobro živjeti. Novinari su skloni uljepšavati priču o Zagvozdu pretvarajući ga u fenomen bez presedana, u zagoranski Eldorado, ali životna stvarnost Zagvožđana sasvim je jednostavna, slična kao i u okolnim mjestima.

Piše: Stipe Majić / Imotskenovine

Foto: Branimir Boban / Imotskenovine

 

{gallery}2011_07_17_zagvozd_reportaza{/gallery}

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here