Nekada davno, ne pamtim ni sam to vrijeme, moje selo imalo je dva zubara. Jedan je bio previše grub pa su mu pacijenti često padali u nesvijest. Drugi je bio preblag pa je u nesvijest padao svaki put on. Teško je pronaći pravoga zubara, mnogima niti jedan nije dobar. Strah od zubara stekao sam još kao dijete i ponosno nosim praznine uzrokovane njihovim poslom, ta nisu oni krivi što nisam došao na vrijeme. Nekad pomislim kako bi najbolje bilo imati samo zdrave zube, ali baš svaki drugi, jer mi tada ne bi trebala čačkalica, a možda bi se moglo dogoditi da kad tako preklopim vilice zubi sjednu kao stolarski utori na košnicama ili lego kockice, sasvim jedni u druge, pa mi i osmijeh bude potpun i u jednom redu.

Gledao sam prije tri godine na tv-ekranu amazonsko pleme u kojem djeci u pubertetu plemenski zubodekorater nekakvom kamenom turpijom šilji sve zube. Bolovi su, priča sinkronizirano spiker, nepodnošljivi, ali primitivni ljudi puno drže do svoje ljepote. Osobno poznajem puno ljudi koji nisu tako primitivni jer oni ne daju turpijati svoje zube nekom seoskom umjetniku, nego lijepo, civilizirano i strpljivo čekaju da im zube oblikuje priroda, kako to naš Bog zapovijeda. Jer u Bibliji piše da ne možeš nekomu dati zub prije nego on tebi u zamjenu dade svoj, ili ako nema, može i oko, ako se dublje promisli. A što bi s tuđim zubom – da ga kljucne koja kokoš ako se izgubi, ili okom – da stalno bulji kao big brother.  

Takav odnos prema zubima u našemu narodu ima duboke korijene, a takve posebne korijene nikako ne valja silom vaditi vani jer bi nam kultura postala sasvim šuplja. Onda bi se u te šupljine mogao naseliti netko tko bi se predstavljao kao mi, ali bi bio uljez. I koristio bi naše pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu koju mi kao pravi rodoljubi (makar rode kod nas rijetko slijeću) štedimo za buduća pokoljenja. Nekad se titula zubara olako dodjeljivala. U to staro vrijeme nisu poznavali kliješta osim kovačkih, pa čim bi netko slučajno dobio od rođaka iz Amerike npr. kombinirke ili papagajke, odmah bi se pročulo po selu da je taj i taj postao zubar. I već sutra ta priča skupi okolnih nezadovoljnika sa zuboboljom ispred njegove kuće; kume, mole, ajmeču: Daj izvadi mi zub! Pa što bi Amerikančev rođak tada, zbunjen, suosjećajan ili možda ljut, nego drž! donesi stolicu iz kuće i čupaj čovjeka iz nevolje, kad već ima ta kliješta. Misli rođak na rođaka, evo će mu ta kliješta i kruh donijeti, sve vrti po glavi dok regulira zahvat. A on pomislio da su za konjske potkove, još jutros njima na svu muku (k’o neuk čovik) konja prikovao. U današnje vrijeme toga više nema, rođaci iz inozemstva više ne šalju kliješta nego novac, pa ako želiš tvrdi kruh zubara gristi, kupiš sebi diplomu. Eno neki probali, ma nije ni diplomom zub lako izvaditi, nema se čim tvrdim dobro zapeti. Od početka ovoga trećega tisućljeća, točnije od 2001. godine stanje se kod zubara bitno popravilo. Više nema na silu i da boli. Sad te najprije pita kad uđeš jesi li čvrsto odlučio stvar izvesti do kraja, pa onda pita smije li poprskati da otrne, zatim hoćeš li injekciju, tanju ili deblju izvolite!, a tko dotle dođe, taj više ništa poslije skoro ni ne ćuti. Injekcija, ona veća, boli kao kad te neka izvanjska tetka onako iz dragosti jače uštipne za obraz.

Ali neki ljudi ovoj prethodnoj rečenici ne vjeruju, misle da se samo junačim.

 (CMYK)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here