Ivan Brčić rođen je 1980., živi i radi u Zagrebu gdje je završio XV.gimnaziju i diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Trenutno radi u PBZ-u kao voditelj poslovnice. Roditelji su mu porijeklom su iz Dalmatinske zagore, po ocu s Kamenskog, a po majčinom djedu iz imotskog kraja, iz Gornjih Vinjana, Kutleša. Velik dio pjesama odnosi se na rano djetinjstvo koje je često provodio upravo s djedom i bakom, a mnoge motive i inspiracije za svoje pjesme nalazi upravo u sjećanjima na ta vremena, kao i u vječnoj nostalgiji prema jugu, kamenu, crnom vinu, mirisu mora, maslinama…
Ivane, koliko dugo je u tebi sazrijevala knjiga Plavi kamen?
Plavi kamen je moja prva zbirka poezije koja nakon četiri godine strpljivog rada s velikim entuzijazmom otškrinjuje vrata, i kako bi uvažena hrvatska književnica Marija Peakić-Mikuljan, autorica predgovora moje zbirke pjesama, rekla “nosim svoje pjesme na ogled” širokoj publici. Put je bio dugačak i težak, ali prolazio sam ga s velikim veseljem jer sam osjećao da se stvara nešto dobro, kvalitetno. Na tom putu sam surađivao s velikim znalcima poezije i književne umjetnosti, a od najveće mi je pomoći bio Hrvoje Bošnjak, inače vaš susjed, tu iz Gorice. Razmišljajući o knjizi i kao “finalnom proizvodu”, želio sam da bude stvarno reprezentativna i odlučio sam uz hrvatski izvornik u knjizi imati i engleski prijevod, te sam tako došao do Slobodana Drenovca iz Rijeke, našeg najboljeg prevoditelja poezije na engleski jezik koji je taj posao obavio stvarno izvrsno.
Također, želio sam da knjiga ne bude monotona, nego da ima i svoju zasebnu priču u obliku ilustracija koje će diskretno pratiti pjesme, a taj posao sam povjerio svom bratu Bernardu koji je diplomirani dizajner Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu.
Kako se stvaranje knjige bližilo kraju, odnio sam rukopise Mariji Peakić-Mikuljan koja je ubrzo nakon toga odlučila napisati predgovor. Naposljetku, sve je kulminiralo odličnom promocijom u dvorani zagrebačke ex-Kinoteke pred 200tinjak posjetitelja među kojima su bili mnogi umjetnici s Likovne Akademije u Zagrebu i još neke poznate osobe iz javnog života, poput Zdenke Kovačićek, a stihove su na pozornici čitali, ni manje ni više, naši prvaci drame, Nada Subotić i Dragan Despot. Nakon tog zanosa i otrježnjenja uslijedila je borba sa medijima kako bi se nešto pisalo i čulo o mojoj poeziji jer nakon takve promocije mediji nisu zabilježili ni slova, i tu mi mnogo pomaže moj prijatelj i imitator Denis Bašić u jednoj zanimljivoj kombinaciji stiha i smijeha.
Kad si se počeo baviti poezijom?
Od 2000. pišem poeziju te objavljujem članke i pjesme u časopisima i natječajnim zbirkama, poput Erato ’04, Međunarodnog instituta za književnost. Gostovao sam na radio i TV emisijama zajedno sa spomenutim Denisom Bašićem u vidu promidžbe zbirke pod nazivom “Poznati čitaju poeziju”. Osim poezije pišem i prozu, tako da se uskoro može očekivati moj prvijenac i u toj književnoj formi, a bavim se glazbom i fotografijom, dok su pjesme za drugu zbirku u fazi stvaranja.
Zanimljiva je anegdota kako sam zapravo odlučio pisati pravu poeziju… Naime, za vrijeme studiranja zajedno s Lukom Bulićem (naš voditelj i zabavljač) imao sam ljubavne jade. Bili smo zaljubljeni u istu djevojku. Nakon što je jednom prilikom ona izjavila kako je Luka divan jer joj piše pjesme, zaključio sam da bi i ja njoj mogao napisati pjesmu…i tako je to krenulo… Što ljubav čini i sve ne pokreće?
A kako bih pronašao skrivene uvale poezije i u njima sklad svojih osjećaja i razmišljanja, kroz nemirna mora riječi usmjeravali su me svjetionici najvećih majstora stiha i misli poput Ujevića, Šimića, Miljkovića, Puškina, Pasternaka, Bloka, Baudelaira, Rimbauda, ali i Lennon-McCartneya, Morissona i Dylana.
Htio bih ovdje reći nešto na što sam izuzetno ponosan i što me, također, sigurno odredilo. Moj pokojni djed, ovaj iz Imotskog, Živko Kutleša u Zagrebu, na staroj Trešnjevci imao je gostionicu u koju je često zalazio i uvijek je imao spreman svoj stol, čekali su ga neki topli obrok i pol litra crnog, kao i njegov znanac iz starog kraja i prijatelj Tin Ujević koji je osim stihova znao i slikati. Jednom prilikom, kao zahvalu, mojem didi Tin je poklonio jednu sliku sa svojim prepoznatljivim potpisom i tu sliku toliko ljubomorno čuvam i ne bih je dao ni za sto Bukovaca.
Ekonomija i poezija u kombinaciji često su izvrstan recept za preživljavanje. Jesi li uspio pokriti troškove tiskanja i na koji način se danas uopće može nekome prodati knjiga poezije, na koji način ti to činiš?
Da, tu se uvijek referiram na Keatsa koji je također bio bankar i pjesnik. Međutim, nije to baš tako lako, to su sasvim dva različita svijeta i prijelaz iz jednog u drugi zna ponekad biti i bolan. Stvarno se ponekad osjećam kao dva zasebna identiteta i treba dosta patnje kako bi se nahranio ego i jednog i drugog. Doduše, mislim da ovaj vuk poezije puno više prevladava i njega mi je draže maziti.
Troškove tiskanja sam nekako uspio podmiriti zajedno sa svojim izdavačem u 1/3 iznosa, dok sam za sve ove predradnje poput prijevoda, predgovora, ilustracija i dizajna knjige sam snosio troškove što još i danas osjećam, tako da u novčaniku imam prosječno za dvije kave dnevno i sendvič. Što se tiče ukupnog troška knjige mislim da smo ga uspjeli negdje polovično pokriti, jer 50 knjiga je otkupilo Min. kulture za potrebe knjižnica, a ni prodaja nakon promocije nije bila loša, dok je prodaja preko knjižara i weba tek krenula, ali i tu ima nekih malih pozitivnih naznaka.
Što se tiče mojeg načina prodaje, nastojim koristiti sve metode, od onih klasičnih, do ovih modernih. Knjiga se nalazi u gotovo svim većim zagrebačkim knjižarama, dok ih u ostalim dijelovima Hrvatske još nema, ali se može nabaviti preko nekih web knjižara (superknjižara.hr), mojeg facebook profila i moje web stranice (www.ivanbrcic.net), kao i direktno od izdvača (Naklada „Stih“).
Htio bih ovdje još reći samo par riječi o stanju poezije u Hrvatskoj i odnosu društva i izdavačkih kuća prema njoj. Stanje je kronično. Nitko, ali nitko, od većih izdavača nije želio ni čuti za izdavanje tamo neke zbirke poezije, tamo nekog nepoznatog pjesnika i samom srećom sam uspio naići na Nakladničku kuću „Stih“, inače u suvlasništvu naše sportske legende Ante Kostelića. Pokazali su interes, pružili fer uvjete i tako sam uspio dobiti šansu za realizaciju svog sna na najbolji mogući način. Dobio sam knjigu tiskanu na finom tvrdom papiru, s tvrdim, šivanim uvezom u imitaciji kože i s ovitkom, dizajniranu kako sam htio i po najnovijim standardima, što je rezultiralo pohvalom od strane struke da ne pamte kad su vidjeli takvu knjigu, baš knjigu… jer danas su samo ova džepna izdanja koja nakon par čitanja više ni ne sliče na knjigu.
S te strane sam dobio, a s druge sam si zadao problem, jer moja izdavačka kuća je mala, a borba s ovim velikim koji drže knjižare je nemilosrdna. Ali nadam se da će i ovdje David pobijediti Golijata. A kao veliki adut tu držim činjenicu da je knjiga kao finalni proizvod ujedno i izvozni proizvod pa se nadam da ću uskoro pronaći i stranog izdavača, a tada priča kreće u sasvim novom smjeru.
Zamisli da si u osnovnoj školi i da te profesor književnosti traži da u tri rečenice opišeš zbirku „Plavi kamen“!
Nekako se nadam da će to stvarno i biti tako, samo ne sa mnom u ulozi učenika, ali što bih rekao… rekao bih da mi se knjiga sviđa jer pobuđuje zanimanje u svim kategorijama mojih razmišljanja i osjećaja i da mi daje osjećaj pripadnosti svijetu jer se ne osjećam kao istrgnuti pojedinac s nekim čudnim osjećajima i mislima koje nitko drugi ne dijeli jer, dok je čitam, pronalazim se u mnogim stihovima i time uviđam da nisam jedini. Ok, ovo je više odgovor za srednju školu, a za osnovnu bih rekao ovo:
1. da mi je super jer se lako čita, da se zna što je pjesnik želio reći
2. da mi se stihovi sviđaju jer i ja tako često razmišljam i osjećam
3. i da su mi slike mrak jer s njima knjiga nije dosadna
Koliko čitaš, što čitaš više, poeziju ili prozu? Tvoje najdraže knjige, pisci?
Čitam od kad znam za sebe, ali moram priznati da više volim klasičnu književnost nego ovu današnju, ova mi je nekako i bolja i draža, iako ne izbjegavam ni žive pisce. Prije sam više čitao prozu, ali sada podjednako čitam i poeziju i prozu. Čitam kad god uhvatim vremena, tj. svoj mir, daleko od svih briga i svih mogućih uzurpatora mojeg bića i vremena, tada se zalegnem i uz odabranu knjigu, praznu bilježnicu i olovku krećem u avanturu od slova.
Definitivno mi je najdraži pisac Dostojevski, i sva njegova djela obožavam, a ako moram koje odvojiti, spomenut ću “Ponižene i uvrijeđene”. Dalje, tu su Goethe, Tolstoj, Stendhal, Poe, Camus, Huxley, Orwell, Kundera, Marquez i Murakami. Od naših pisaca tu su Marinković, Krleža, Aralica… Jedna moja pjesma se zove “Stranice mog života” koju sam sastavio od 16 naslova knjiga i ako sam kojeg izostavio, u toj pjesmi će se pronaći. Pjesnike koje volim sam već naveo u prethodnom pitanju, ali htio bih se ispraviti i nadopuniti listu i ženskom gardom, neuhvatljivo čarobnom Anom Ahmatovom, Marinom Cvetajevom i našom Vesnom Parun.
Osim spomenutog čitanja, koju umjetnost najradije „konzumiraš“?
Mislim da sam prije naveo da su na promociji bili mnogi umjetnici sa Likovne akademije u Zagrebu s kojima volim popiti piće i družiti se u Ljevaonici, tako da slobodno mogu reći da sam veliki zaljubljenik u slikarstvo i kiparstvo. Oduvijek sam bio okružen knjigama i slikama pa me vjerojatno to i odredilo u tom smjeru… Ponekad, kad imam nešto sredstva za odvojiti, volim investirati u neku lijepu i vrijednu sliku i skulpturu, a slobodno vrijeme posvetiti kojoj dobroj izložbi.
Što te je nagnalo da objaviš svoje stihoveć Sigurno ne želja za slavom jer postoji tisuće načina da se više proslaviš i na lakši način.
Kakva slava. Ona, ako dođe, dođe, a ako i dođe, tada ću vjerojatno biti već decenijama u drvenom sanduku pa neke koristi i neću imati od nje. Nagnula me je neka unutrašnja snaga, neki poriv, nešto dragocjeno u meni što plamti nekim plamenom, ja sam ga nazvao plamenom plavog kamena, safira, tako sam nazvao i knjigu, da svoju misao i riječ podijelim s ljudima, da nešto pridonesem svome društvu, da imam neku korisnu i lijepu ostavštinu za predati onima koji dolaze i da pokažem kako još ima ljepote i sklada, i u nama, i oko nas, i da nije sve oko nas, i ovo naše društvo, spalo na samo jedan prašnjavi Red Carpet.
Stihovi za kraj…
S obzirom da razgovaramo za lokalne novine, a i to što imamo, osim jednog dugog i lijepog prijateljstva, barem jednim malim dijelom zajedničke imotske korijene, volio bih za kraj staviti stihove posvećene našem najvećem hrvatskom pjesniku, a sigurno jednom od najvećih i u svijetu, našem Tinu Ujeviću koji nam svima pokazuje put…
TINU…
Tine
Na grobu sam ti danas bio
Na Mrtvi dan
Tebe živog tražio
Da mi pokažeš put
Prije nego i ja pod zemlju dođem
Da svoj korijen potražim
Epitaf sam ti čitao…
“Igračku vjetrova” u sebi
Osjetio…
U pijanom vjetru života mog
List sam što ga vije vihor lud
Kamo me nosi
Pitao sam se kraj groba tvog
Iz zbirke “Plavi kamen – Blue Stone”
Razgovarao: Stipe Majić/Imotske novine
