Dvije nimalo lijepe (sofisticirani izraz za ružne!) gospodarske vijesti stigle su nedavno na adrese najvećih imotskih proizvodnih poduzeća: konfekcijskog Trimota i vinske Imote.
Osim što ga nitko ne želi niti džaba, Trimot je zaradio novi udarac jer zbog neriješenog pročišćivača voda gubi ugovorene poslove s inozemnim partnerima koji ga, baš kao i Vlada povremenim financijskim injekcijama, svojim narudžbama održavaju na aparatima. Imotu, koja unatoč stalnom osipanju još uvijek ima nešto manje od 100 uposlenika, također čeka neizvjesna sudbina, možda i stečaj.
Napisao: Ante Lončar
Imotini kooperanti zabrinuti
Naime, niti četvrti pokušaj prodaje te tvrtke, a od toga drugi uz posebne uvjete uz cijenu od jedne kune za 98,79 posto vlasničkog udjela, nije bio uspješan. Nagomilani dugovi i zastarjela tehnologija, a k tome i jamstva o zadržavanju postojećeg broja radnika, odvraćaju ozbiljne kupce od preuzimanja ovih nekada divova, a danas tvrtki na izdisaju. Imotsku krajinu najvjerojatnije očekuje skoro gašenje strojeva koji su desetljećima prehranjivali na tisuće žitelja. No nisu ugrožena samo postojeća radna mjesta, već će neiznalaženje kvalitetnog rješenja za sobom povući lavinu drugih problema. Primjerice, gašenjem Imotine proizvodnje, osim što će bez primanja ostati 95 obitelji, u direktnoj su opasnosti i njeni kooperanti koji neće imati gdje plasirati svoje grožđe. Imotski vinogradari ne kriju svoju zabrinutost, tim više što im Imota još nije isplatila niti prošlogodišnju berbu.
Scenarij sličan ovome kojega pišu Trimot i Imota već su davno na svojoj koži osjetili radnici drugih velikih poduzeća iz vremena socijalizma: Agrokoke, Napretka, Imostroja… Sve bi krenulo kašnjenjem plaća, potom rješavanjem viška radne snage, a završavalo bi stavljanjem katanca na vrata.
Tko je kriv?
Imoćani se pitaju tko je tome kriv te upiru prstom u svakoga – od tvorničkih šefova, preko lokalnih političara do samog državnog vrha. Međutim, to im ne pomaže. Uostalom, od gradske ili općinske vlasti teško je i očekivati značajnije rezultate po pitanju upošljavanja i oživljavanja gospodarstva. Lokalni čelnici niti nemaju puno dodirnih točaka s gospodarskim subjektima koji sustavno propadaju, a s druge strane, osobni su interesi ipak njihov prioritet. A kako tek onda krivca potražiti u državnim aparatima upravljanja i Vladinoj gospodarskoj i razvojnoj politici, kada statistika pokazuje svekoliki uspon?!
Bez obzira na to što su Imoćani poznati kao sposobni i radišni ljudi, što imaju plodno polje i brojne kraške fenomene kao turističke mamce, što (pojedinci) imaju dobre automobile te moderne mobitele i ADSL priključke, što su im dostupna sva ostala čuda tehnike, ipak Imotska krajina spada među najsiromašnije krajeve u Hrvatskoj.
Nezaustavljiv je trend raseljavanja, što je bolna točka svih imotskih općina. Kako svakodnevicu učiniti podnošljivom? Kako djeci osigurati normalno školovanje i zadržati ih na rodnome ognjištu? Pitanja su to koja more ljude koji traže slamku spasa.
A dok se ne saznaju odgovori na ta pitanja, neka utjeha bude oku sve ljepše životno okruženje na čelu s kilometarskim kamenim zidom pred gradom i novim asfaltima u seoskim zabitima.
