Knjiga splitskog novinara Blaža Duplančića „Ivan Gudelj – hajdučka priča“, rijetko iskreno biografsko štivo o nekom nogometašu s ovih prostora, svoju će imotsku promociju imati u Pučkom otvorenom učilištu 28. prosinca u 12 sati.
O najpoznatijim Hajdukovim igračima malo se pisalo, pa tako ne postoje ukoričena izdanja o velikanima poput Frane Matošića, Pere Nadoveze, Jurice Jerkovića, Ivice Šurjaka, Zlatka Vujovića, Blaža Sliškovića, ali niti o trenerima poput Tomislava Ivića ili Stanka Poklepovića. Gudeljeva priča je specifična zbog preranog završetka karijere, a njegova biografija prva je o nekom Hajdukovu igraču iz sedamdesetih ili osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Knjiga detaljno opisuje Gudeljevu dramu i borbu s hepatitisom B. Od žutice je obolio sa 26 godina, u vrijeme kada je bio Hajdukov kapetan i neizostavan član jugoslavenske reprezentacije.
Upravo je bio krenuo u svoju posljednju sezonu u bijelom dresu i odbio potpisati ugovor s Bordeauxom, koji mu je garantirao milijun dolara po sezoni.
– Pusti Bordeaux, uzet će te Real Madrid – poručio je Gudelju Miljan Miljanić, koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao trener slavnog španjolskog kluba osvojio dvostruku krunu. I tako je Ivan odbio Francuze. Nije mu se žurilo jer i tako nije mogao vani prije nego što navrši 27 godina. Dakle, morao je sezonu 1986./87. odraditi do kraja, a onda će otići u inozemstvo.
– Žarko sam želio Španjolsku, zemlju koju sam zavolio tijekom Mundijala 1982. godine – kazao je Gudelj, koji se na tom Svjetskom prvenstvu i upisao u strijelce. A onda je došao taj nesretni 13. rujna 1986. godine, kada su derbi na Poljudu igrali Hajduk i Crvena zvezda.
Kapetan „bijelih“ Ivan Gudelj srušio se u 75. minuti negdje oko centra. Na prvi pogled – iz čista mira. Oko njega nikoga. S Hajdukove klupe hitro su reagirali, liječnik dr Branko Gršković utrčao je u teren i ubrzo signalizirao treneru Sergiju Krešiću da je potrebno izvršiti izmjenu. Gudelja su iznijeli s terena. Mišić lijeve noge nije izdržao. Još je neko vrijeme ostao ležati uz aut-liniju. A onda otišao…
Njegov izlazak pratilo je negodovanje s tribina. Ispratili su ga zvižducima. Nitko ni slutiti nije mogao da je to kraj njegove igračke karijere. Kapetan i najbolji igrač „bijelih“ otišao je zauvijek. Ivan Gudelj nikad se više nije vratio na igralište kao profesionalni nogometaš. A imao je samo 26 godina i bio u naponu snage…
Nedavno se navršilo i 25 godina od dvoboja osmine finala Kupa UEFA s Dnjeprom, jedne od najupečatljivijih utakmica Gudeljeve karijere. Hajduk je na Poljudu pobijedio sa 2:0 i plasirao se u četvrtfinale. Susret s predstavnicima SSSR-a kasnije će dobiti kultni status u percepciji Hajdukovih navijača, ali ne zbog lijepe igre, već zbog fanatične borbenosti koja im je donijela prolaz.
Igrači su poslije utakmice ostali na centru, a publika im je skandirala još dugo nakon zadnjeg sučeva zvižduka. Nitko nije kraj dočekao čistog dresa, a na Gudeljevu nije bilo ni traga bijele boje. U pojedinim je trenucima izgledalo kao da roni u blatu, pa se diže i kreće u sprint prema protivničkim vratima.
Pričamo o sredini osamdesetih, vremenu kada „orači“ nisu bili na cijeni kao veznjaci plemenitih poteza. Gudelj je te večeri fascinirao mnoge, a u Slobodnoj Dalmaciji je dobio svoju drugu „desetku“ u karijeri. Novinar Zdravko Reić je nakon utakmice zapisao „Junak večeri je bio Ivan Gudelj, kazat ću, Ivan Silni“.
No, Dnjepr je bila predzadnja Gudeljeva europska utakmica u karijeri. Još je odigrao četvrtfinale s Waregemom, a onda se nekoliko mjeseci kasnije razbolio…
U knjizi o Gudelju najteži period njegova života opisan je u poglavlju „Bolnica je bila njegov Real Madrid“. Umjesto unosnog transfera, on je dočekao smještaj u bolnici „Fran Mihaljević“ u Zagrebu i pokušavao se izliječiti od hepatitisa B. Nije uspio. Dugo je vjerovao kako će se oporaviti i vratiti na teren, ali žutica mu to nije dozvolila.
Iz prve faze liječenja u Zagrebu zanimljivo je izdvojiti kako je Ćiro Blažević redovito posjećivao Gudelja u bolnici i nagovarao ga da barem jednu sezonu odigra za Dinamo.
– Sine, samo te ja mogu vratiti u najbolju formu. Odigraj barem jednu sezonu u Dinamu, nećeš požaliti – govorio mu je Blažević. Bila je to 1986. godina, Dinamu je falio igrač Ivanova profila. Evo što je Ćiro izjavio posebno za knjigu o Gudelju:
– Istina je da sam ga ja želio u Dinamu. A tko ga tada nije htio u svojim redovima? Duboko sam proživljavao njegovu dramu i dolazio ga posjećivati na zarazni odjel zagrebačke bolnice u kojoj se liječio. Tada sam još vjerovao da će se vratiti nogometu… Da smo mogli dovesti Gudelja, imali bismo najjaču veznu liniju u povijesti nogometa. Ivan Gudelj, Zvonimir Boban i Robert Prosinečki, radi se o tri igrača koji se kompenziraju po svojim afinitetima. Ali, dogodio se taj užas, prava sportska tragedija i on nikad više nije zaigrao nogomet. Ne pamtim da je itko imao imao tako nesretnu sudbinu poput njega.
