franceschi-110110Koliko je slobodno penjanje opasno i je li dobro solirati u tom sportu?

IF: Penjanje je opasan sport onoliko koliko mi to želimo. Sada je postao urbani sport, natjecanja rade na malim stijenama gdje se ne upotrebljava konop. Penje se po stropovima, plafonima, a ispod su strunjače. Solirati nije preporučljivo jer to nije sportska disciplina, već istraživanje granica vlastitih mogućnosti, penjanje bez opreme i osiguranja. Bilo kakva greška može završiti kobno.

 

Sjećanje na Verdon!?

IF: Verdon je kanjon u Francuskoj. Tamo se nalaze litice visoke oko 200-300 metara, i tu se praktički počelo razvijati slobodno penjanje u Europi. Taj mi uspon možda nije najteži, ali je to moj prvi teži dodir sa slobodnim penjanjem. Od tada penjanje napreduje, a Verdon postaje hit zbog dolaska velikih svjetskih penjača.

U jednom si intervjuu izjavio kako ti je Elinger uzor…

IF: Tako je. Njega sam prvi put vidio u slobodnom penjanju. U jednom kafiću, dok sam išao u srednju školu, gledao sam kako se neki tip penje bos, bez ikakvog osiguranja na okomitu stijenu. Nakon 5-6 godina taj me je snimak ponukao da se i ja okušam u tomu.

Zašto se ova disciplina gura u drugi plan?

IF: To je sindrom velikih i malih sportova koji ne pogađa samo slobodno penjanje. Tu jednostavno nema novca i zarade jer nije prisutan biznis. Svi se mali sportovi moraju boriti za svoj dio kolača, a kod nas je to pogotovo izraženo jer je kriza u državi i nikome se jednostavno ne isplati ulagati, a i sponzore je teško naći. Država uvijek daje najpopularnijima, a penjanje je još uvijek „čist” sport. Slično je i s plivanjem. Jedan nogometaš zaradi više negoli 10 vrhunskih plivača. Svi naši vrhunski plivači nakon karijere nemaju osiguranu egzistenciju, dok nogometaš, ako je uspješan na razini naših plivača poput Draganje i Kožulja, ne mora u životu više ništa raditi.

Najopasniji usponi u karijeri?

IF: Teško je to reći, jer se usponi gledaju po nekim stupnjevima, ocjenama, stupnju tehničke težine. Možda bih mogao reći kako je to Sv. Duje na Marjanu 1998. godine, ili kanjon Paklenice 1997. zbog tehničkih i psihičkih zahtjeva – gola litica od 300 metara, nije toliko tehnički teška, no postoji realna mogućnost padova s visine od 10 do 20 metara koji završavaju na konopu. Sve moguće ozljede možeš pokupiti na toj planini, ali i ozbiljno nastradati.

Zov Biokova i Modroga jezerač

IF: Biokovo, fascinantna i uvijek privlačna planina. S južne strane nalaze se strašne stijene visoke 400-500 metara, što predstavlja izazov i uzbuđenje. Na njoj se spajaju kontinentalna i mediteranska klima te prekriva ogroman prostor. Modro jezero ima sigurno 7-8 stijena koje su vrlo zanimljive za penjače. Sam ambijent jezera je biser. Sjeverna padina je neiskorištena jer tu nitko ne šeta niti planinari, tu se čovjek može potpuno izolirati i uživati u prirodi.

franceschi2-110110Bivši si član hrvatske penjačke reprezentacije. Ivica, kakav je osjećaj nastupati za nacionalnu selekciju?

IF: Fenomenalan osjećaj. Rekao bih da je to bio splet sretnih okolnosti, jer su tada u Jugoslaviji, pa i u Europi najbolji bili slovenski penjači. Od običnog penjača mogao si postati reprezentativac, čemu se uopće nisam nadao. Bio sam i sudionik EP-a u Austriji, gdje sam postigao zapažen uspjeh. Penjanjem se bavim od 1988., a sada samo rekreativno.

Je li teško raditi s djecom kao profesor?

IF: Teško je, ali je i gušt. Svaki posao je težak ako ga shvatiš ozbiljno. Neki su više motivirani, neki manje. Moraš tražiti kompromise, prilaziti svakome individualno. Naša djeca su tjelesno i mentalno nadarena, svi su visoki, žilavi, jaki… Ali zbog tradicije nedostatka dvorana u Imotskom, malo ih je teže nagovoriti da se bave nečim drugim osim “njegova veličanstva” – nogometa. Sada i to ide nabolje, dobili smo dvorane i polako kreću i dvoranski sportovi: ženska košarka, rukomet, a i borilački sportovi koji su ovdje dugo imali svoju bogatu tradiciju.

 

Razgovarao: Darko Lončar

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here